Znanost često koristi pojam singularnosti kada opisuje središte crne rupe – točku u kojoj je gustoća beskonačna, a prostor i vrijeme prestaju postojati. No takva ideja je matematička konstrukcija, a ne fizikalna stvarnost. Beskonačnost nije fizička mjera – to je znak da jednadžba više ne vrijedi.
Zamisliti da se ogromna masa zvijezde sabije u beskonačno malu točku znači zanemariti stvarne sile koje se događaju u kolapsu: tlak, toplinu, otpor i strukturu materije. Niti u jednom poznatom prirodnom procesu masa se ne sabija u ništa.
Zato uvodim pojam crne kugle: objekt koji nastaje kolapsom masivne zvijezde, ali nije rupa niti singularnost, već savršeno gusta kugla u kojoj gravitacija više ne dopušta nikakav oblik tvari da postoji u poznatom obliku. Sve se sabija, melje i drobi u najdubljem mogućem smislu.
U toj crnoj kugli, atomi se raspadaju, neutronske sile popuštaju, i sve se pretvara u praenergiju – izvor iz kojeg su ti atomi jednom i nastali. To nije beskonačno stanje – to je zatvoreni energetski krug.
Znanstvena zajednica još uvijek govori o singularnosti jer nema bolje ideje. Ali crna kugla je logično rješenje: ne traži čuda, ne traži beskonačnost, i poštuje zakone fizike.
Crna kugla ima masu, volumen, gravitaciju, ali ne zrači ni svjetlost ni čestice – zato je nevidljiva. Ali ona nije rupa. Nema dno, nema središte koje guta – ima površinu na kojoj gravitacija sve zaustavlja i vraća u praenergiju.
To je prirodniji, realniji i smisleniji opis najmoćnijeg objekta u svemiru. Ne trebamo mit o singularnosti. Trebamo zdrav razum i crnu kuglu.
