Znanstvena zajednica već desetljećima traži kariku koja bi povezala zvijezdane crne rupe (CR), mase do nekoliko desetaka Sunca, s navodno postojećim supermasivnim crnim rupama (SMCR) mase milijuna do milijardi Sunca. Ta ‘karika’ su tzv. srednje masivne crne rupe (MCR), s masama od tisuću do milijun Sunca.
Međutim, broj otkrivenih MCR je izuzetno mali – tek nekoliko kandidata poput HLX-1, a i oni su otkriveni isključivo posredno, putem brzine zvijezda u njihovoj blizini ili promjena u svjetlosnom zračenju.
Upravo tu dolazimo do ključnog problema: ako su SMCR nastale postupnim spajanjem manjih crnih rupa, zašto onda MCR – taj prijelazni oblik – gotovo da i ne postoji u svemiru?
Znanstvena hipoteza koja tvrdi da su SMCR nastale spajanjem tisuća manjih crnih rupa u sudarima galaksija, jednostavno ne drži vodu. Takvi sudari nisu dovoljno česti, a još manje predvidivi da bi objasnili pojavu SMCR u ranom svemiru, već 700 milijuna godina nakon navodnog Velikog praska.
Ovdje dolazimo do ključne primjedbe:
> “Trebala im je veza između zvijezdanih CR i SMCR, ali u svemiru ta veza ne postoji jer je sama ideja o SMCR bez fizikalnih mogućnosti nastanka i opstanka.”
U stvarnosti, sve veći broj znanstvenih promatrača primjećuje da se ubrzano kretanje zvijezda u središtima galaksija može objasniti i bez postojanja SMCR, pomoću koncepta galaktičke dinamičke gravitacije (GDG), koja proizlazi iz ukupnog gravitacijskog djelovanja svih zvijezda galaksije.
Zato tvrdim: srednje masivne crne rupe nisu nestale karike, nego izmišljene. One su pokušaj popunjavanja praznine u teoriji koja se urušava pod vlastitim nelogičnostima.
Dodatak tekstu 100 – TERA-galaksije koje nikada nisu viđene
Zagovornici nastanka supermasivnih crnih rupa (SMCR) spajanjem manjih galaksija često zaboravljaju jednostavnu matematičku posljedicu te ideje. Ako u svakoj manjoj galaksiji poput NGC 404 postoji MCR mase oko 100.000 masa Sunca, da bi se stvorila SMCR mase 100 milijardi masa Sunca (koliko se procjenjuje za najveće otkrivene SMCR), bilo bi potrebno spojiti milijun takvih galaksija.
Ali što bi to značilo?
To bi značilo i galaksiju sa bilijunima zvijezda – čak 1000 bilijuna zvijezda ako uzmemo da svaka manja galaksija ima prosječno milijardu zvijezda.
Takve TERA-galaksije – s bilijunima zvijezda – jednostavno ne postoje. Nisu nikada otkrivene ni promatrane. Ni Hubble, ni James Webb, ni Chandra, ni budući teleskopi – nitko ih ne vidi.
Zaključak je jednostavan:
Ako ni proizvod spajanja ne postoji, onda ni put do njega ne može biti točan. Spajanje galaksija ne može dovesti do nastanka SMCR tih razmjera, jer bi rezultat bili objekti koji očito ne postoje.
Ova neoboriva logika još je jedan snažan dokaz u korist hipoteze galaktičke dinamičke gravitacije (GDG), gdje je sve u skladu s opaženim – i bez izmišljanja objekata koje niti vidimo, niti znamo kako bi mogli nastati.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
