Promatranja malih galaksija koje navodno u svojem središtu skrivaju “supermasivne crne rupe” (SMCR) unose ozbiljnu sumnju u logiku i koherentnost današnjih tumačenja. Jedan od ključnih primjera je galaksija NGC 404, udaljena svega 10 milijuna svjetlosnih godina. Ta galaksija mase oko milijardu masa Sunca navodno u svojoj jezgri ima crnu rupu mase svega 150 tisuća masa Sunca – što je desetak puta manje od mase crne rupe u središtu naše galaksije, unatoč drastično manjoj ukupnoj masi galaksije.
Prema službenoj kozmologiji, SMCR nastaju postupnim rastom kroz akreciju plina i spajanjem manjih crnih rupa. No upravo tu model pokazuje slabosti. Ako zaista postoji evolucijski put od zvjezdanih crnih rupa prema SMCR, gdje su svi ti prijelazni objekti – masivne crne rupe (MCR) mase od 10³ do 10⁶ masa Sunca? Zašto ih je toliko malo, i zašto se gotovo isključivo pojavljuju upravo u malim galaksijama?
Odgovor je, čini se, vrlo jednostavan – jer su te tzv. SMCR u malim galaksijama zapravo gravitacijska iluzija. One nisu stvarne crne rupe, nego rezultat djelovanja galaktičke dinamičke gravitacije (GDG) – gravitacijskog učinka ukupne mase galaksije. GDG stvara optički i dinamički dojam središnjeg objekta, i to upravo takve mase koja odgovara ukupnom broju i raspodjeli zvijezda.
Dakle, u malim galaksijama s malo zvijezda, gravitacijsko središte (GDG) djeluje slabije, pa se i masa “SMCR” čini manjom. Nema potrebe za izmišljenim objektima mase stotina tisuća ili milijuna Sunca – jer ništa ne dokazuje da ti objekti doista postoje kao fizička tijela.
U mladom svemiru danas nalazimo kvazare čije crne rupe navodno imaju veću masu od cijelih galaksija koje ih sadrže. No to otvara pitanje: kako je moguće da su tako masivne crne rupe nastale prije galaksija? I zašto su baš u malim galaksijama pronađene te tzv. prijelazne MCR koje bi trebale biti svuda ako je SMCR uistinu proizvod njihova spajanja?
Na ta pitanja standardna znanost ne nudi odgovore. No galaktička dinamička gravitacija daje logično, prirodno i provjerljivo objašnjenje bez izmišljanja nestvarnih objekata. Svaka galaksija, neovisno o veličini, ima GDG koja stvara privid gravitacijskog središta – koje se mijenja proporcionalno broju i masi zvijezda u njoj.
Zaključak:
Opažanja poput galaksije NGC 404 jasno pokazuju da masa tzv. SMCR ne mora biti proporcionalna veličini galaksije. Štoviše, u malim galaksijama nalazimo upravo ono što bi očekivali po hipotezi GDG – manje gravitacijsko središte i manji dinamički učinak. To nije slučajnost, nego potvrda da galaktička gravitacija djeluje kao kolektivna sila, a ne kao posljedica jednog centralnog objekta goleme mase. SMCR su, jednostavno rečeno – rezultat tumačenja, a ne opažanja.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
