Godine 1939. Robert Oppenheimer i Hartland Snyder objavili su rad “On Continued Gravitational Contraction”, koji je prvi matematički opisao kako bi se masivna zvijezda mogla urušiti pod vlastitom gravitacijom. Taj rad je često proglašavan temeljem današnjeg modela crne rupe, no istina je znatno nijansiranija. Oppenheimer nigdje u tom radu ne tvrdi da se materija uistinu sabija u beskonačnu točku – singularnost. On i Snyder pokazali su samo da prema rješenjima opće teorije relativnosti, kolaps za vanjskog promatrača nikad ne završava, dok iznutra zvijezda ulazi u područje koje teorija više ne može opisati.
To je bila zlatna ideja: gravitacija može nadvladati sve sile otpora, ali njezin krajnji rezultat nije poznat. Oppenheimer nije ulazio u spekulacije, niti je zaključio da zvijezda nestaje u ništavilu. Šutnja o toj točki bila je znak znanstvene skromnosti, a ne potvrda singularnosti. I još važnije – Oppenheimer se nikada nije izjasnio u korist hipoteze Velikog praska, koja u njegovo vrijeme još nije bila općeprihvaćena, a danas se često dogmatski veže uz koncept singularnosti.
Zlatna ideja koju je ostavio jest upravo to: sabijanje materije ne mora završiti u ništavilu – nego u nepoznatom energetskom stanju. Da je i sam predložio da se materija u kolapsu pretvara u energiju, to bi već odavno bilo razvijeno. No nije – i ta praznina ostala je otvorena za razmišljanje.
Upravo tu sam uočio pukotinu logike standardnog modela. Ako gravitacija sabija materiju sve dok ne prestane svaka fuzija, zašto se time stvaraju teški elementi iz željeza? Zašto toliko energije da bi sve nestalo bez traga? Ideja singularnosti pokazala se kao slijepa ulica – matematička zamisao bez fizičkog odgovora.
U paraleli s hipotezom Velikog praska, gdje se energija pretvara u prostor, vrijeme i materiju, zapitao sam se: može li se kolaps zvijezde promatrati kao obrnuti proces? Ako energija može proizvesti materiju, onda bi i sabijena materija mogla proizvesti energiju. No ne bilo kakvu – nego onu praenergiju koja je proizvela prvi vodik, prostor i vrijeme.
Tako je rođena hipoteza o crnim kuglama: objektima koji ne uništavaju materiju, već je pod ekstremnim pritiskom pretvaraju u praenergiju. Ta energija potom, u interakciji s tamnom energijom svemira, proizvodi vodik, koji se taloži u maglicama i stvara nove zvijezde. Ciklus je zatvoren – od zvijezde do vodika i natrag. Bez potrebe za singularnošću. Bez potrebe za Velikim praskom. Bez čuda. Samo prirodni proces.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
