U svijetu znanosti, najopasnije nisu neznanje ni pogreške, već tvrdokorne zablude koje su s vremenom postale nedodirljive dogme. Zablude koje se, umjesto da budu preispitane, koriste kao temelj za tumačenje novih opažanja. Takva je, nažalost, sudbina zadesila i kozmologiju.
Danas gotovo svaka snimka svemira koju Hubble ili Webb šalju na Zemlju automatski se tumači unutar okvira zastarjelih i nedokazanih hipoteza – od Velikog praska do singularnosti crnih rupa. Umjesto otvorenog promišljanja i sučeljavanja novih ideja, znanstvena zajednica često pribjegava poznatim šablonama. Ako se nešto ne uklapa, ne propituju se temelji, već se ‘korekcijama’ pokušava silom uklopiti u postojeći narativ.
Najčešće žrtve toga su upravo najfascinantniji kozmički objekti – takozvane crne rupe. Iz ideje o urušavanju masivne zvijezde – što je bila zamisao Oppenheimera – razvila se moderna interpretacija singularnosti, koju nisu pratili ni dokazi ni logika, već matematičke akrobacije. Ta singularnost postala je kamen temeljac bez temelja. A kad temelji nisu stvarni, cijela građevina znanja stoji na pijesku.
Zanemaruje se jednostavna činjenica: ako zvijezde kroz milijarde godina troše vodik i stvaraju teže elemente, tko obnavlja zalihu vodika u svemiru? Ako se sve uruši bez povratne petlje, svemir ide prema toploj smrti. Ali mi svjedočimo stalnoj obnovi – stvaranju novih zvijezda, maglica, oblaka vodika. To nije moguće bez sustava za reciklažu.
Zato jednostavne ideje, poput one o crnim kuglama koje preradom teške materije proizvode praenergiju i vodik, nude više logike nego mnoge današnje teorije. No one još uvijek nemaju prostor u “tamnici dogme”.
Vrijeme je da znanost iznova nauči ono što je nekoć znala: nijedna ideja nije sveta, nijedna hipoteza izvan dohvata kritike. Otvoreni um, a ne zatvoreni krug autoriteta, vodi do spoznaje. A možda i do istine.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
