Ideja da se crne rupe završavaju u singularnosti – točki beskonačne gustoće – danas se često prikazuje kao znanstvena činjenica. No malo tko zna da je taj koncept nastao iz čiste matematike, a ne iz opažanja ili fizikalnog razumijevanja.
Godine 1965., britanski fizičar Roger Penrose objavio je rad u kojem je, koristeći jednadžbe opće teorije relativnosti, dokazao da se gravitacijski kolaps ne može zaustaviti – ako su zadovoljeni određeni uvjeti. Prema tim rješenjima, materija bi u konačnici završila u točki s beskonačnom gustoćom i zakrivljenosti prostora – singularnosti. No sam Penrose nije tvrdio da takva točka postoji u stvarnosti – samo da ju predviđa idealizirani model.
Nekoliko godina kasnije, Stephen Hawking se nadovezao i popularizirao te ideje kroz niz radova i knjiga, od kojih je najpoznatija Kratka povijest vremena. Iako ni on nije znao što se događa unutar singularnosti, javnost i mediji su počeli poistovjećivati crnu rupu sa točkom ništavila – kao gotovu istinu.
Znanstvena zajednica, umjesto da potraži fizikalni mehanizam koji bi opisao što se uistinu događa pri urušavanju zvijezde, prihvatila je singularnost kao krajnju točku, jer nije imala bolji odgovor. Time je matematička granica postala dogma, a fizika je ostala bez sadržaja.
Prije toga, Robert Oppenheimer, koji je 1939. zajedno s Hartlandom Snyderom prvi matematički opisao kolaps masivne zvijezde, nigdje nije tvrdio da postoji singularnost. Njegov rad je bio oprezan, bez konačnih zaključaka o sudbini sabijene materije. On je prikazao kako se kolaps ponaša izvan perspektive promatrača, ali nikada nije rekao što se događa unutar samog objekta. Bio je dovoljno mudar da ne prelazi granicu onoga što znanost tada može opisati.
U konačnici, ideja da gravitacija sabija materiju do točke bez dimenzija nije potvrđena niti jednim opažanjem. Radi se o matematičkoj pretpostavci, ne o fizikalnoj istini. Singularnost je, zapravo, znak da teorija prestaje vrijediti – a ne dokaz da u prirodi postoji takvo stanje.
Da su umovi poput Tesle promatrali ovaj koncept, vjerojatno bi ga odbacili kao besmisleno rješenje bez funkcije. Tesla nije vjerovao u apstrakcije koje nemaju svrhu u prirodi. A singularnost – ni uništava ni obnavlja, ni prenosi ni stvara. Ona je kraj bez smisla, bez povratne veze s univerzumom.
Upravo zato nastaje potreba za novom hipotezom – poput hipoteze o crnim kuglama – koja poštuje zakone fizike, termodinamike i logike. Umjesto da materija nestaje u ništavilu, ona se pod ekstremnim gravitacijskim pritiskom pretvara u praenergiju, koja zatim u interakciji s tamnom energijom stvara vodik. Tako svemir ne umire – on se obnavlja.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
