Galaksija Phoenix A, smještena u središtu Phoenix klastera, često se navodi kao jedan od najupečatljivijih primjera rasta zvijezda potaknutog djelovanjem tzv. supermasivne crne rupe (SMCR). Službene procjene tvrde da se u njenom središtu nalazi objekt mase čak 100 milijardi masa Sunca, što bi ju činilo jednom od najmasivnijih crnih rupa u svemiru.
No kada pogledamo brojke, dolazimo do zapanjujuće nelogičnosti.
Phoenix A sadrži oko 300 milijardi zvijezda, što ju veličinom svrstava uz bok našoj Mliječnoj stazi, za koju se procjenjuje da ima između 100 i 400 milijardi zvijezda. To znači da Phoenix A nije iznimno velika galaksija, čak je manja od Andromede, koja broji oko 1.000 milijardi zvijezda.
Ako SMCR Phoenix A ima 100 milijardi masa Sunca, to znači da navodna crna rupa ima trećinu mase svih zvijezda u cijeloj galaksiji. Takva masa bi imala golemu gravitacijsku dominaciju i trebala bi drastično poremetiti rotaciju i stabilnost same galaksije – ali toga nema. Sve se ponaša kao u „običnoj“ velikoj galaksiji.
Odakle onda procjena takve mase?
Iz neizravnog mjerenja gravitacijskog utjecaja u jezgri galaksije. No to ne dokazuje postojanje stvarnog objekta mase 100 milijardi Sunca – samo pokazuje da tamo postoji izrazito jak gravitacijski centar.
Upravo tu dolazi do izražaja hipoteza galaktičke dinamičke gravitacije (GDG):
> Gravitacijsko središte galaksije nije posljedica jedne ogromne crne rupe, već ukupnog djelovanja mase svih zvijezda, plinova, tamne tvari i možda više manjih crnih kugli. Taj centar je dinamičan, stabilan i bez singularnosti – nije objekt, već gravitacijska posljedica raspodjele mase.
Model SMCR-a u Phoenix A ne drži fizikalno ni gravitacijski. Nitko nije izravno snimio tu crnu rupu. Ne postoje dokazi da takva masa uopće postoji u točki. A ono što zbilja opažamo jest galaksija koja se ponaša kao i sve druge: stabilno rotira, stvara nove zvijezde, i pokazuje prisutnost vodikovih maglica – što prema mojoj hipotezi ukazuje na djelovanje crnih kugli koje iznutra obnavljaju svemir putem praenergije.
Zato tvrdim:
Phoenix A nije dokaz o postojanju supermasivnih crnih rupa, već dokaz o ograničenju postojećeg modela i potrebi da se uvede novi pogled – kroz dinamičku gravitaciju i crne kugle koje recikliraju materiju u vodik, bez singularnosti i bez nelogične mase.
Što zapravo vidimo u jezgri Phoenix A – i zašto to nije crna rupa
Galaksija Phoenix A, udaljena oko 5,7 milijardi svjetlosnih godina, često se navodi kao primjer galaksije koja u svom središtu navodno skriva supermasivnu crnu rupu (SMCR) mase čak 100 milijardi masa Sunca. No što zapravo znamo o toj galaksiji – i što točno „vidimo“?
Za početak, važno je razumjeti razmjere problema:
📍 Ne vidimo ni središte vlastite galaksije
Naša Mliječna staza udaljena je od svog središta oko 27.000 svjetlosnih godina, ali ni kroz nju ne možemo izravno promatrati jezgru, jer je:
- zaklonjena plinovima, zvijezdama i međuzvjezdanom prašinom,
- preplavljena svjetlosnim šumom milijardi objekata.
Ako ni vlastitu jezgru ne možemo jasno snimiti, kako onda možemo znati što se nalazi u središtu galaksije udaljene gotovo 6 milijardi svjetlosnih godina?
Odgovor je jasan: ne možemo.
🔍 Što se zapravo mjeri?
U slučaju Phoenix A, znanstvenici se oslanjaju na neizravne metode, poput:
- analize zračenja plina u središtu (npr. X-zračenje),
- brzine kretanja plina i svjetlosnog zračenja (Dopplerov pomak),
- računalnog modeliranja svjetlosnog profila jezgre,
- intenziteta radio signala koji se tumače kao znakovi “akrecije”.
No ove metode:
- ne vide nijednu konkretnu zvijezdu u jezgri,
- ne pružaju nikakvu sliku stvarnog objekta,
- ne daju izravne podatke o masi – već sve proizlazi iz pretpostavke da mora postojati ogromna masa u središtu da bi objasnila opažene pojave.
⚠ Problem proizvoljnosti
Procjena da SMCR u Phoenix A ima masu 100 milijardi Sunca temelji se na:
- neizravnim brzinama plina,
- X-zračenju koje može imati više uzroka,
- usporedbi s drugim galaksijama uz pretpostavku da se svi centri ponašaju jednako.
Ne postoje standardizirani, čvrsti kriteriji kako izračunati takvu masu. U stvarnosti, ovakve brojke su rezultat:
- modela s puno varijabli,
- slobodnih parametara,
- i često podešavanja modela da se slažu s očekivanjima.
Zato tvrdim:
> Mjerenja mase SMCR u Phoenix A nisu egzaktna znanost, nego skup pretpostavki ugrađenih u matematičke modele. To su vrijednosti na rubu proizvoljnosti, bez uporišta u univerzalnim standardima.
—
✅ Alternativno objašnjenje
Sve što se uočava u Phoenix A – snažno gravitacijsko djelovanje, kompaktna jezgra, pojačana akumulacija plina – može se objasniti gustoćom i strukturom same galaksije. Ako se masa nalazi sabijena u jezgri promjera 10.000 do 20.000 svjetlosnih godina, gdje su zvijezde gusto raspoređene, gravitacija će prirodno biti jača. U takvom slučaju, nema potrebe uvoditi singularne objekte.
To što teleskopi vide nije crna rupa – to je odraz kompaktne gravitacijske jezgre, u galaksiji koja je strukturalno drukčija od naše.
—
📌 Zaključak za kraj:
Znanstvenici ne mogu promatrati pojedinačne zvijezde u jezgri Phoenix A, niti mogu izravno potvrditi postojanje crne rupe. Mjerenja se temelje na neizravnim pokazateljima i pretpostavci da u središtu mora postojati kompaktan objekt. No ti isti podaci jednako dobro mogu ukazivati na sabijenu jezgru galaksije s visokom gustoćom zvijezda i plina, bez potrebe za singularnim objektom od 100 milijardi masa Sunca.
> Ne mogu prebrojiti ni galaksije u Phoenix klasteru, a tvrde da mogu izračunati mase pojedinačnih zvijezda ili čak vidjeti gravitacijski centar u njihovoj jezgri, udaljen gotovo 6 milijardi svjetlosnih godina.
Ako se ni u vlastitoj galaksiji ne može jasno „vidjeti“ središte, kako točno „gledamo“ kroz 300 milijardi zvijezda u Phoenix galaksiji?
Takva tvrdnja nema čvrsto uporište u standardima znanosti, već je produkt povjerenja u model koji traži potvrdu – bez stvarnog opažanja. Uloga znanstvenika nije potvrđivati modele, nego propitivati granice onoga što znamo i onoga što samo vjerujemo da znamo.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
