Snimke svemira sve češće otkrivaju eksplozije supernova izvan galaksija – u tzv. međugalaktičkom prostoru. Ti događaji, zabilježeni i u modernim istraživanjima kao što je objekt J0624–6948, upućuju na jednu važnu činjenicu: ništa u svemiru ne nestaje.
Kada zvijezda eksplodira, materija se razbacuje na velikim udaljenostima, ponekad i do 155 svjetlosnih godina u promjeru. Međutim, jezgreni ostatak – bilo da je riječ o neutronskoj jezgri ili crnoj kugli – ostaje u središtu i postaje gravitacijsko sidro. Ono polako, ali sigurno, privlači natrag raspršenu materiju.
Taj proces nije trenutan – može trajati i stotine tisuća godina, ovisno o gustoći okoline. Kada se dovoljno mase ponovno nataloži na jezgru, dolazi do sabijanja i pretvaranja materije u energiju, odnosno – u praenergiju. To pokreće novi ciklus.
Zato danas, i nakon 13 milijardi godina, još uvijek vidimo supernove u međugalaktičkom prostoru. Da je materija ikada nestajala u singularnostima, takve eksplozije više ne bi bile moguće. Ostale bi samo zvijezde dugog životnog vijeka, poput onih mase Sunca ili manje.
Ovaj fenomen snažno potvrđuje moju hipotezu:
🔁 Svemir funkcionira u neprekidnom ciklusu rađanja, umiranja i obnavljanja materije.
Eksplozija – širenje – privlačenje – sabijanje – obnova – nova eksplozija.
Ništa se ne gubi, ništa ne nestaje – jer singularnost ne postoji.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
