Supermasivne crne rupe (SMCR), prema službenoj znanosti, trebale bi biti objekti mase od milijuna do milijardi Sunaca u središtima galaksija. No, iako se o njima govori s velikim uvjerenjem, njihovo postojanje nikada nije izravno opaženo – sve tvrdnje temelje se na neizravnim dokazima i interpretacijama koje traže vjeru, a ne provjerljivu činjenicu. Kada se logički razmotre pitanja njihovog nastanka, „prehrane”, dugovječnosti i svrhe, pojavljuju se nepremostive proturječnosti.
1. Kako su nastale – vremenski paradoks
Tri glavne hipoteze službene znanosti govore da SMCR nastaju:
1. Kolapsom masivne zvijezde i rastom akrecijom i spajanjem.
2. Izravnim urušavanjem oblaka plina.
3. Spajanjem manjih crnih rupa u proto-galaksijama.
Sve ove ideje imaju isti problem: vrijeme.
U ranoj povijesti svemira (npr. 450–600 milijuna godina nakon Velikog praska) otkrivene su SMCR mase jednakih ili većih od cijelih galaksija. Fizički modeli akrecije pokazuju da takve mase ne mogu nastati u tako kratkom vremenu bez kršenja osnovnih fizikalnih ograničenja (npr. Eddingtonove granice).
2. „Prehrana” i održavanje mase – iluzija gladi
Pretpostavimo SMCR mase milijardu Sunaca.
Ako bi „pojela” jednu zvijezdu mase Sunca dnevno, to je milijarditi dio vlastite mase dnevno.
U ljudskoj usporedbi – čovjek mase 100 kg koji bi dnevno jeo 100 mikrograma hrane (manje od zrnca prašine).
Takav unos ne održava nikakvu „moć” – gravitacija ovisi o ukupnoj masi, ne o tome koliko se objekt hrani. SMCR se ne „održavaju” akrecijom, već bi, po toj logici, mogle postojati i bez ikakvog dodavanja mase.
3. Gravitacijsko djelovanje – mit o „držanju galaksije”
Često se u popularnim prikazima implicira da SMCR svojom gravitacijom drži zvijezde galaksije na okupu.
No ozbiljni radovi priznaju da gravitacija SMCR dominira samo u vrlo maloj regiji (par svjetlosnih godina oko centra).
Zvijezde na rubovima galaksije osjećaju zanemarivu silu od SMCR. Njihov orbitalni ritam održava rezultanta gravitacije svih masa galaksije, što ja nazivam galaktička dinamička gravitacija (GDG).
Kad bi SMCR stvarno bila glavni izvor gravitacije, zvijezde blizu centra bez dovoljno orbitalne brzine bile bi usisane. Što se ne opaža, više desetljetnim snimanjem SMCR u središtu naše galaksije.
4. Svrha postojanja – nepoznata i nepotrebna
Službena znanost SMCR-u ne pridaje nikakvu „svrhu” osim da je nuspojava gravitacije i sudara mase.
Međutim, u modelima galaksija im se daje uloga koju ne mogu opravdati:
- Ne drže galaksiju na okupu.
- Ne objašnjavaju raspodjelu brzina zvijezda.
- Ne trebaju postojati da bi GDG održavala strukturu galaksije.
—
Zaključak
Kada se povežu svi problemi – nemogućnost nastanka u predviđenom vremenu, besmislena „prehrana”, ograničen gravitacijski doseg i izostanak jasne funkcije – ideja o SMCR kao ključnim objektima galaksija postaje neprihvatljiva.
Umjesto toga, GDG – zbir gravitacijskih doprinosa svih zvijezda, plina i ostale mase – nudi logično, promatranjima usklađeno objašnjenje stabilnosti i strukture galaksija, bez potrebe za egzotičnim, neopaženim objektima.
