Jedno od najčešće spominjanih „otkrića“ moderne astrofizike jest tvrdnja da su astronomi, promatrajući svega osam zvijezda u središtu Mliječne staze tijekom tridesetak godina, uspjeli izračunati masu supermasivne crne rupe (SMCR) od oko 4,3 milijuna masa Sunca. Na temelju orbitalnih putanja tih 8 (osam) S zvijezda, posebice S2, zaključeno je da se u samoj jezgri mora skrivati kompaktan objekt goleme mase.
No je li priča zaista tako čvrsta?
“Ovo je pitanje koje nitko u znanstvenoj zajednici ne postavlja, iako je logika jasna svakome tko ozbiljno promisli.”
Gustoća zvijezda u jezgri
Naša galaksija, prema najkonzervativnijim procjenama, sadrži barem 100 milijardi zvijezda. Ako se promatra pravac od Zemlje do središta galaksije, udaljen 27 000 svjetlosnih godina, u prosjeku bi na tom pravcu bilo barem 10 000 zvijezda – i to bez računanja maglica i međuzvjezdanog plina.
Dodatno, ako procijenimo raspodjelu gustoće u unutarnjih 1000 svjetlosnih godina od jezgre, prosječni razmak između zvijezda pao bi na svega 1 svjetlosnu godinu ili manje. To znači da u volumenu radijusa od 100 svjetlosnih godina oko jezgre može postojati nekoliko milijuna zvijezda.
Kako je u takvom „moru svjetlosti“ moguće odabrati i pratiti baš osam S zvijezda kroz 30 godina, a zatim na temelju njih izvući zaključak o postojanju supermasivne crne rupe (SMCR) za što nema izravne slike?
Problem selekcije
Ako među milijunima zvijezda u središtu pronađeš osam koje izgledaju kao da zatvaraju putanju, to ne znači da si uhvatio gravitacijsku „krunu“ supermasivne crne rupe. U tako kompleksnom gravitacijskom polju galaktičke jezgre svaka zvijezda ima vlastiti dinamički centar ravnoteže, a GDG (Galaktička Dinamička Gravitacija) može objasniti prividne orbite bez potrebe za točkom singularne mase.
Drugim riječima, osmica nije nužno „dokaz“, nego rezultat izbora – možda i prevelike želje da se potvrdi dogma o SMCR.
Teškoće opažanja
Ne treba zaboraviti:
- čak ni s najmoćnijim teleskopima ne možemo izravno vidjeti pojedinačne zvijezde u gužvi galaktičke jezgre, jer se njihova svjetlost preklapa,
- put od 27 000 svjetlosnih godina zaklanjaju oblaci plina, prašina i bezbrojne druge zvijezde,
- ono što se „vidi“ u konačnici je rezultat obrade, filtriranja i modeliranja podataka.
Ako se ni Webb teleskopom ne može jasno snimiti jezgra vlastite galaksije, kako je moguće da smo baš ondje, kroz milijune sjajnih točaka, odabrali osam i pratili ih tri desetljeća?
Zaključak
Otkriče osam S-zvijezda postalo je temelj za uvjerenje da u središtu Mliječne staze leži SMCR. No matematika i logika govore drukčije:
- U prostoru od svega 100 svjetlosnih godina oko jezgre ima milijune zvijezda.
- Razmak između nekih zvijezda svodi se na promjer Sunčevog sistema, na 600 astronomskih jedinica (AJ)
- Odabrati osam i na njima graditi teoriju podsjeća više na priču nego na znanost.
Zato je legitimno postaviti pitanje:
> Je li priča o „osam zvijezda i jednoj crnoj rupi“ rezultat fizike i opažanja – ili rezultat želje da se potvrdi ono što znanstvena zajednica već unaprijed želi vjerovati?
Znanost nije natjecanje u pisanju boljih bajki, nego u traženju istine. A istina se ne potvrđuje nasumičnim izborom osam zvijezda među milijardama.
