Dokumentarac „Crne rupe na rubu znanja“ posvećen je jednoj od najintrigantnijih tema moderne astrofizike – crnim rupama. No, ono što ostavlja gorak okus jest neprestano uvjeravanje gledatelja u vjerodostojnost nečega što ne možemo nedvojbeno ni izmjeriti, ni izravno promatrati.
Pogotovo je upitno slavljenje „snimke“ crne rupe u galaksiji M87, koja se nalazi na nevjerojatnih 54,8 milijuna svjetlosnih godina. Takva „slika“ nastala je povezivanjem signala teleskopa razmještenih po cijeloj Zemlji, čime se simulira veći otvor teleskopa. No bez obzira na to, kut promatranja je manji nego da vlas kose promatramo na površini Mjeseca. Rezultat je nejasna, mutna „snimka“ koja ne daje ni približno jasan uvid u ono što se tvrdi.
Još je problematičnija težnja da se uz pomoć složenih, matematičkih modela i neizravnih mjerenja „dokaže“ kako informacija izlazi iz crne rupe. To ne sliči na znanost koja traži činjenične dokaze, nego na akademski igrokaz – matematičku vježbu koja ne objašnjava svemir, nego stvara privid razumijevanja. Takve „teorije“ previše često dolaze iz krugova koji više cijene akademski prestiž nego kritičko preispitivanje, ostavljajući tako dojam da znanost postaje „cirkus“ umjesto put ka istini.
Kritički komentar:
Jednadžba koja sadrži 1050 članova često ostavlja dojam matematičkog labirinta, a ne opisa stvarne fizičke pojave. Izraz poput (2m² + a·i·m·n + a·n(a·n + i·r)(r² – a²Ø²)) je samo jedan od 1050 članova, a nijedan ne daje jasne definicije i veličine varijabli, pa bez njih postaje neupotrebljiv za konačni izračun.
Na kraju, autori takve jednadžbe tvrde da rezultat iznosi „12J“ i da „potvrđuje da crna rupa ima dlačice, koje mogu objasniti sve informacije u crnoj rupi“. Takva interpretacija ne zadovoljava ni osnovne kriterije znanstvene jasnoće, ostavljajući dojam matematičkog igrokaza bez dodira sa stvarnom prirodom.
