Zahvaljujući teleskopu James Webb, danas možemo promatrati najudaljenije galaksije u svemiru. Dvije među njima privukle su posebnu pažnju: GN-z11, vidljiva sa sjeverne polutke, i MoM-z14, vidljiva sa južne. Obje su udaljene više od 13 milijardi svjetlosnih godina, što znači da gledamo njihovu svjetlost iz vremena kada je svemir bio iznimno mlad – svega nekoliko stotina milijuna godina star.
Zanimljivo je da se Zemlja nalazi između tih dviju galaksija. Ako bismo se, u istom trenutku, približili galaksiji GN-z11 za 13,4 milijarde svjetlosnih godina – mi bismo je tada vidjeli kakva je danas. Naime, danas je vidimo takvu kakva je bila prije 13,4 milijarde godina, jer joj je toliko trebalo da nas svjetlost dosegne. No, približavanjem toj galaksiji za tu udaljenost, mi bismo je prestali gledati u prošlosti i počeli je gledati u stvarnom vremenu, odnosno – u njezinoj današnjoj fazi.
Međutim, time bismo se jednako toliko udaljili od galaksije MoM-z14, pa bi njezina svjetlost do nas tek krenula, i mi je više ne bismo mogli vidjeti.
Ovaj primjer jasno pokazuje kako ne vidimo svemir kakav je danas, nego samo njegovu prošlost, i to iz vrlo različitih epoha. Galaksije koje su u međuvremenu nastavile svoje širenje možda su sada udaljene i preko 26 milijardi svjetlosnih godina, ali mi ih još uvijek gledamo u njihovim dječjim godinama.
Zbog toga se s pravom postavlja pitanje: koliko je svemir zapravo star i velik?
Ako se svemir širio brzinama bliskim brzini svjetlosti, onda se prostor od tada do danas proširio daleko izvan granica onoga što možemo vidjeti. A brojka od 13,8 milijardi godina zapravo označava najstariju dostupnu sliku, ne i stvarnu starost ni veličinu svemira.
Ono što se nalazi izvan tog horizonta ostaje vječna zagonetka.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik.
