Prema standardnom modelu, svemir je nastao iz singularnosti – točke beskonačne gustoće, gdje vrijede drukčiji zakoni fizike. Ta „početna točka“ proširila se u Velikom prasku i proizvela prostor, vrijeme i materiju.
S druge strane, prema Stephen Hawkingu, crne rupe završavaju u singularnosti, gdje se materija nepovratno sabija u točku bez volumena, a informacija – možda – zauvijek nestaje. Neki znanstvenici danas pokušavaju to ublažiti idejom o Hawkingovom zračenju, ali problem ostaje: gdje odlazi materija i energija?
Ali – može li ista fizika objasniti i nastanak svemira i njegov kraj istim pojmom – singularnošću?
To je duboka logička proturječnost:
Ako singularnost proizvodi svemir, zašto je onda u crnoj rupi konačna točka uništenja?
Kako nešto beskonačno gusto može imati početnu masu, ali istovremeno i završnu točku bez izlaza?
Zašto bismo prihvatili da je početna singularnost stvorila sve, a završna singularnost guta sve, bez ostatka?
Moja hipoteza donosi alternativu bez ovih kontradikcija:
U središtu crne kugle ne nalazi se singularnost, nego zona pretvorbe materije u praenergiju.
Ta energija izlazi, širi se prostorom, i u interakciji s tamnom energijom stvara nove atome vodika.
Svemir ne nastaje iz točke, već iz procesa koji ima masu, energiju i trajanje – i koji se može fizikalno objasniti.
Zaključak:
Ne možemo logično tvrditi da svemir počinje i završava u singularnosti, a da pritom nemamo nikakvu fizikalnu definiciju te točke. Singularnost je matematička granica, a ne fizikalni objekt.
Zato je moja ideja o crnim kuglama koje recikliraju svemir, a ne uništavaju ga, daleko bliža stvarnim zakonima fizike nego koncept singularnosti. U njoj svemir ne nastaje ni ne nestaje, već se obnavlja u ciklusima, zahvaljujući prirodnim silama i energijama koje možemo razumjeti.
