U hipotezi Velikog praska tvrdi se da je svemir u prvim sekundama bio nevjerojatno vruć – temperatura je iznosila preko milijardu kelvina (10⁹ K). No upravo tu dolazi paradoks koji rijetko tko ističe:
1. Vodik (proton) je vrlo osjetljiva jezgra:
Da bi dva protona stvorila deuterij, mora ih savladati ogroman elektromagnetski odboj – što traži izuzetnu temperaturu i tlak.
Ali, ako je temperatura previsoka, termalna energija razbija sve slabe veze – uključujući upravo nastali deuterij.
2. Postoji tzv. ‘deuterium bottleneck’:
Prvih nekoliko minuta nakon navodnog praska, deuterij se ne može stabilizirati jer je temperatura previsoka da bi izdržao – odmah se raspada.
Bez stabilnog deuterija, nema ni helija, jer on nastaje spajanjem deuterija i protona/neutrona u fuziji zvijezda.
3. Vodik bi trebao biti uništen, a ne sačuvan:
Ako su temperature bile tako visoke da su omogućavale fuziju, tada je većina vodika trebala biti potrošena u proizvodnji težih jezgri.
Umjesto toga, danas imamo oko 74% vodika u svemiru – što upućuje da fuzija nije djelovala u punom kapacitetu.
—
🤯 Zaključak:
Ako su temperature bile dovoljne za proizvodnju helija, trebale su biti razorne za stabilnost vodika. Ako su bile niže, fuzija nije mogla započeti. To je logična rupa u hipotezi Velikog praska – koja se pokušava prikriti dodatnim „zakrpama“ poput inflacije, tamne materije i ranog hlađenja.
—
U mojoj hipotezi, ovaj se problem ne pojavljuje:
Vodik nastaje postupno, u kontroliranim uvjetima u crnoj kugli koja pretvara materiju u praenergiju. Isijavajući, praenergija s tamnom energijom proizvodi vodik.
Nema potrebe za ekstremnim temperaturama koje bi istovremeno i stvarale i uništavale lake jezgre.
Time se izbjegava paradoks stvaranja i nestanka u istom trenutku.
