Zamislimo da crna rupa doista sabija materiju do singularnosti isključivo svojom gravitacijom. Gravitacija, prema fizikalnim zakonima, ovisi isključivo o masi. No što se događa kada materije počne ponestajati? U trenutku kada dotok nove mase više nije dovoljan da održi ekstreman gravitacijski pritisak, crna rupa mora izgubiti svoja izvorna svojstva.
Ako u toj fazi sabijena materija ne može napustiti singularnost, to implicira da je došlo ne do sabijanja, već do potpunog nestanka materije. Jer, ako bi gravitacija oslabila, a materija ostala sačuvana unutar singularnosti, očekivalo bi se njezino vraćanje u prostor. Ako se to ne događa, tada je to znak da singularnost ne čuva materiju, već da materija doslovno nestaje.
Fizikalno gledano, tvrditi da za sabijanje materije do singularnosti nije potrebna ogromna energija, bilo bi neozbiljno. Gravitacijsko urušavanje zvijezde velike mase može dovesti do stvaranja izuzetno kompaktnog objekta, ali i taj proces zahtijeva energiju i jasno definirane uvjete.
Ako se materija prestane slijevati prema crnoj rupi, a ona navodno ostaje „aktivna”, otvara se pitanje – odakle energija za održavanje singularnosti? Znanstveno gledano, ako izvor gravitacijskog stiska oslabi, crna rupa se ne može jednostavno „zamrznuti u vremenu”. Ona bi se morala promijeniti, evoluirati – možda u objekt velike mase i gravitacije, ali ne više nevidljiv i singularan.
Ova pitanja ukazuju na veliku rupu u trenutnim kozmološkim tumačenjima singularnosti – koncept koji do danas nema ni jedan izravan eksperimentalni dokaz.
