Pretpostavka da supermasivne crne rupe (SMCR) nastaju sabijanjem materije u singularnost, dok pritom zadržavaju mase od desetke milijardi masa Sunca, nelogična je i fizički neodrživa. U slučaju galaksije Phoenix A, znanstvenici izvještavaju o SMCR masivne 66 milijardi Sunca, čiji se horizont događaja nalazi na udaljenosti od 1.300 astronomskih jedinica.
To bi značilo da ta crna rupa „pojede” zvijezdu veličine Sunca svaki dan, a pritom ostaje aktivna. No čak i kad bi ta količina materije dolazila iz okoline, njezina gravitacija ne bi mogla djelovati dalje od nekoliko svjetlosnih godina. Pa kako onda toliko mase neprestano dolazi „izvana”?
Prema mojoj hipotezi, takvi objekti nisu „rupe” i ne sabijaju materiju do singularnosti. Umjesto toga, oni su crne kugle – sferna gravitacijska tijela koja sabijaju materiju do točke u kojoj se ona pretvara u praenergiju. Ta se praenergija zatim zrači prema van, a u interakciji s tamnom energijom stvara nove atome vodika.
Dakle, ono što promatramo u Phoenix A nije učinak singularnosti, već regenerativni proces crne kugle koja proizvodi vodik. To jasno pokazuje da je hipoteza singularnosti tek jedno matematičko konstrukcijsko rješenje, bez promatračke ili fizikalne osnove.
