U završnoj fazi života zvijezde, kada fuzija više ne može održavati ravnotežu između tlaka zračenja i gravitacije, zvijezda kolabira. Ovisno o početnoj masi, rezultat kolapsa može biti:
Bijeli patuljak – kod zvijezda manje mase (do otprilike 1,4 mase Sunca),
Neutronska zvijezda – kod srednje masivnih zvijezda (otprilike 1,4 do 2,5 mase Sunca),
Crna kugla – kod vrlo masivnih zvijezda (preko 2,5 mase Sunca).
U mojoj hipotezi, ključna razlika nije samo u masi zvijezde, nego i u ulozi eksplozije supernove.
Prema mojoj zamisli, neutronske jezgre nastaju i u manjim i u većim zvijezdama, ali samo u vrlo masivnim zvijezdama dolazi do detonacije supernove dovoljno snažne da dodatno sabije neutronsku jezgru. Ta eksplozija nije kraj, već inicijator procesa koji pretvara neutronsku jezgru u crnu kuglu – objekt koji nije singularitet, već ekstremno gusta sfera sposobna pretvarati materiju u praenergiju.
Eksplozija supernove raznosi vanjski plašt zvijezde, dok se unutarnja jezgra pod utjecajem golemog pritiska dodatno sabija. Moja hipoteza pretpostavlja da upravo ta kombinacija – već postojeće neutronske jezgre i dodatnog tlaka od eksplozije – omogućuje nastanak crne kugle.
Time se jasno razlikuju tri evolucijska puta:
1. Bijeli patuljak – kada masa nije dovoljna ni za neutronsku jezgru.
2. Neutronska zvijezda – kada masa stvara jezgru, ali ne izaziva eksploziju supernove dovoljne jačine.
3. Crna kugla – kada eksplozija supernove u masivnoj zvijezdi sabije neutronsku jezgru do krajnje granice, bez stvaranja singularnosti.
Ovaj model jasno i dosljedno objašnjava kako nastaju crne kugle i zašto ih ne treba brkati s klasičnim crnim rupama. Crne kugle, prema mojoj hipotezi, nisu kraj – one su početak nove faze svemirske reciklaže, gdje se sabijena materija pretvara u praenergiju, iz koje nastaju vodik i nove zvijezde.
