Dvije susjedne galaksije, M81 i M82, koje zajedno tvore gravitacijski povezani sustav, predstavljaju pravi izazov za suvremenu astrofiziku. Iako su stare više od 13 milijardi godina, galaksija M82 i dalje godišnje proizvodi više od tisuću novih zvijezda. Ovo bi značilo da je ta galaksija kroz milijarde godina stvorila bilijune zvijezda, a da pri tome još uvijek posjeduje ogromne zalihe vodikom bogatih maglica.
Ovakva pojava postavlja ozbiljna pitanja o održivosti standardnih hipoteza:
Odakle dolazi tolika količina vodika, ako je poznato da zvijezde u svom životnom ciklusu troše goleme količine ovog elementa?
Zašto galaksije poput M82 nisu zasićene otpadnim materijalom, ostacima prethodnih generacija zvijezda, što bi spriječilo stvaranje novih zvijezda?
Ako masivne zvijezde nakon smrti završavaju u crnim rupama, koje prema standardnoj hipotezi zauvijek zarobljavaju materiju i energiju, kako svemir i dalje obnavlja osnovni gorivi materijal – vodik?
Neodrživost ideje o crnim rupama
Prema današnjoj dominantnoj kozmološkoj slici, crne rupe, a osobito supermasivne crne rupe (SMCR), djeluju kao trajni ponori iz kojih ništa ne izlazi – ni svjetlost, ni energija, ni materija. Ako bi takvi objekti zaista postojali u opisanom obliku i ako bi, kako tvrdi službena znanost, posjedovali masu usporedivu s cijelim galaksijama, onda bi do sada već “pojele” čitav svemir. Takve su tvrdnje ne samo neutemeljene, nego i nespojive s opaženom stvarnošću.
Znanstveni podaci ukazuju upravo suprotno: umjesto da nestaju, galaksije se i dalje razvijaju, formiraju nove zvijezde, a osnovna sirovina za taj proces – vodik – i dalje je prisutan u izobilju. To se protivi svakoj logici zatvorenog sustava bez reciklaže.
Potreba za novim objašnjenjem
Upravo ovdje se otvara prostor za alternativnu hipotezu: da u svemiru postoji mehanizam regeneracije vodika. Taj mehanizam ne može biti dio dosadašnjih teorija koje materiju zatvaraju u singularnosti i bez povratka. Rješenje se nalazi u hipotezi crnih kugli – objekata koji, umjesto da sabijaju materiju do nepostojeće točke, pretvaraju materiju u praenergiju.
Ta praenergija zatim, u interakciji s tamnom energijom, proizvodi nove protone, odnosno nove atome vodika – jedini element koji je moguće neprekidno proizvoditi bez preduvjeta i uz minimalne zahtjeve za fuziju.
Zaključak
Primjer galaksija M81 i M82 jasno pokazuje da u svemiru mora postojati proces obnove osnovne tvari – vodika. Bez toga, ovakva stalna proizvodnja zvijezda kroz milijarde godina ne bi bila moguća.
S obzirom na sve veći broj proturječnih opažanja, hipoteza o crnim kuglama i njihovoj ulozi u reciklaži materije kroz praenergiju nudi koherentno i fizikalno moguće objašnjenje – za razliku od zastarjele ideje o singularnostima i crnim rupama koje ne nude izlaz, već samo kraj.
