Jedno od ključnih pitanja moderne kozmologije glasi: postoji li središte svemira? Standardni model kozmologije, temeljen na hipotezi Velikog praska, izbjegava pojam “središta” navodeći da se svemir širi jednoliko i iz svakog mjesta, što stvara iluziju da nema određene točke početka. No, logička analiza i razumijevanje prostornog širenja svemira upućuju na drugačiji zaključak.
Ako je svemir prostor u kojem se materija širi, mora postojati točka iz koje je širenje započelo. U svim poznatim prirodnim procesima koji uključuju širenje – bilo eksplozije, valne fronte ili difuzije – postoji izvor, ishodišna točka. Širenje bez središta je geometrijska i matematička apstrakcija, ali ne i fizikalna stvarnost.
Zašto onda to središte ne možemo locirati?
Odgovor leži u prirodi praenergije – temeljne energije koja prema alternativnoj hipotezi pokreće širenje svemira. Praenergija ne širi samo materiju, već proizvodi sam prostor, u svim smjerovima istovremeno. Taj proces briše mogućnost da promatrač s bilo kojeg mjesta može odrediti smjer širenja ili se orijentirati prema ishodištu. Svemir se ne širi u prostor, već prostor svemira nastaje širenjem, što dovodi do toga da svaka galaksija opaža druge kako se udaljavaju, bez očitog epicentra.
To ne znači da središte ne postoji, već da ga nije moguće locirati jer se ne širi samo materija, nego i prostor između objekata. Gledano iznutra, svemir izgleda kao homogeno širenje, ali gledano izvana – koje nam nije dostupno – širenje ima ishodište. Središte, dakle, postoji u apsolutnom smislu, ali nije opažljivo jer ne postoji “izvana” s kojeg bi ga se moglo promatrati.
Pritom je važno napomenuti: iako promatramo da se svemir širi tako da se sve galaksije udaljavaju od nas, to ne dokazuje da smo mi u središtu svemira. Paradoksalno, čak i kada bismo se nalazili u stvarnom “nultom centru” širenja, i dalje bismo opažali galaksije kako se udaljavaju u svim smjerovima – potpuno jednako kao što ih danas opažamo sa Zemlje. Dakle, promatranje širenja nije dovoljan dokaz da svemir nema stvarnu točku iz koje se širi. Ta točka postoji, ali ju nikada nećemo moći identificirati promatrajući svemir iznutra.
Zaključno, ideja o središtu svemira nije suprotna fizici, već se ne uklapa u optički model promatranja iznutra. Praenergija kao izvor prostornog širenja pruža logično objašnjenje zašto ne možemo odrediti središte – ali ga istovremeno potvrđuje.
