Fizikalni zakoni koje poznajemo vrijede u uvjetima koje možemo promatrati, mjeriti i dokazivati – najčešće u uvjetima na Zemlji. Međutim, ti zakoni ovise o okolnostima. Primjerice, voda se na Zemlji ledi na 0 °C, ali u kapilarama drveta ili u vakuumu bez nečistoća može se lediti pri znatno nižim temperaturama. To jasno pokazuje da fizikalni zakoni imaju smisla samo u okviru konkretnih uvjeta.
Na temelju toga možemo zaključiti da postoje bezbrojni zakoni koji vrijede isključivo u specifičnim svemirskim uvjetima, koje još ne razumijemo u potpunosti. Zato i moja vlastita razmišljanja, iako se temelje na poznatim zakonima, traže tvoju pomoć – da ih provjeriš, upotpuniš ili odbaciš. Samo tako možemo zajednički tražiti istinu.
Moja logika kaže da je praenergija nositelj širenja svemira i stvaranja galaksija. No kako je onda moguće da galaksije – koje su proizvod te iste praenergije – nakon milijardi godina širenja završe u sudarima? Ako ih praenergija nosi kroz prostor, logika nalaže da su se trebale sudariti na samom početku, dok su bile znatno bliže jedna drugoj, a ne sada kad ih dijele milijuni svjetlosnih godina.
Drugo ključno pitanje jest: može li ista energija proizvoditi prostor i atome vodika? Po svemu sudeći, za to su potrebni različiti uvjeti i različita snaga. U meni se tada pojavila nova ideja: praenergija koja izlazi iz crne kugle nije kontinuirana u snazi, iako jest stalna po dotoku. Promjenjivi intenzitet praenergije može objasniti kako se proizvode atomi vodika u trenutku kad su uvjeti za to pogodni, vjerojatno u interakciji s već postojećom praenergijom u svemiru.
Ako je tako, onda i širenje svemira ne mora biti ravnomjerno ni ujednačeno. Galaksije koje su nastale kasnije mogle bi imati veću brzinu od starijih i time ih sustizati, što bi objasnilo sudare nakon mnogo milijardi godina. Tako bi, primjerice, i najavljeni sudar Mliječne staze i Andromede imao logično objašnjenje: mlađa galaksija s većom brzinom dostiže stariju.
Zaključak: Naš svemir može biti proizvod jedne crne kugle koja konstantno isijava energiju promjenjivog intenziteta. Ta promjenjivost ima ključnu ulogu u proizvodnji atoma vodika, stvaranju galaksija i objašnjenju njihovih sudara. Time se otvara prostor za dublje razumijevanje dinamičnog svemira koji nije nastao jednom eksplozijom, već ga oblikuje stalna, ali varijabilna sila praenergije.
