U modernoj astrofizici prevladava ideja da većina zvijezda manje mase završava svoj život kao bijeli patuljak, okružen svjetlećom planetarnom maglicom. Taj završni stadij često se opisuje kao “tiha smrt zvijezde”, gdje se njezini vanjski slojevi – sastavljeni od vodika i helija – “nježno” rasprše u okolni svemir. No kada se ovaj scenarij razmotri kroz fizikalne zakone gravitacije i dinamike, nastaje niz ozbiljnih pitanja.
Za početak, upravo taj vanjski sloj, koji se navodno širi, bio je nekoć dovoljno gusto gravitacijski vezan da sudjeluje u formiranju zvijezde. Ako je ta ista gravitacija nekoć okupila plin u gustu kuglu u kojoj je započela fuzija, zašto bi taj isti plin sada, nakon urušavanja jezgre, bio slobodan otići bez otpora?
U trenutku kad jezgra kolabira u bijelog patuljka – objekt veličine Zemlje, a mase Sunca – njegova gravitacija postaje ekstremno jaka. Plin koji se nalazi oko takve jezgre trebao bi, po svim zakonima fizike, biti privučen natrag, a ne nježno otpušten. Ako je već krenuo prema jezgri u fazi urušavanja, onda njegov daljnji “bijeg” postaje neobjašnjiv bez izvanjskog impulsa – kojeg nema. Nema eksplozije, nema udara, nema ni zračenja koje bi bilo dovoljno jako da ga izbaci. Samo tvrdnja da „se plašt jednostavno raspršio“.
Još je veći problem što se tvrdi da se taj isti plin proširi do promjera od jedne svjetlosne godine, ili čak više. Kako bi takvo širenje bilo moguće bez značajne energije? Gravitacija bijelog patuljka trebala bi u tom slučaju zadržati barem dio mase, ako ne i većinu, pogotovo s obzirom na to da gustoća tog vanjskog sloja plina premašuje gustoću međuzvjezdanih maglica iz kojih su zvijezde uopće nastale.
Kao dodatna nelogičnost, službena znanost često navodi da udarni valovi eksplozija supernova mogu sabiti plin iz okolnih maglica i potaknuti formiranje novih zvijezda. No ako je taj plin toliko rijedak da mu treba eksplozija da bi se skupio, zašto bi onda zvijezda, koja već ima sabijen plin, nakon smrti pustila taj plin da jednostavno “otiđe”? Nije li to protivno cijelom ciklusu gravitacijskog skupljanja?
I na kraju, najjači udarac ovoj slici dolazi iz same statistike. U našoj galaksiji, u kojoj postoji oko sto milijardi zvijezda, registrirano je tek oko 3000 planetarnih maglica. Ako većina zvijezda manjih od osam masa Sunca završava tim putem, zašto ih vidimo tako malo? Ako su kratkotrajnog vijeka (10–20 tisuća godina), i dalje bi ih trebalo biti red veličine više – milijuni, ne tisuće.
—
[Dodatak – planetarne maglice kao trag eksplozije supernove]
Mnogo je uvjerljivije da planetarne maglice nisu ostatak mirne smrti manjih zvijezda, nego posljedica eksplozija masivnijih zvijezda koje su proizvele crne kugle. U toj verziji:
Eksplozija izbacuje vanjski plašt – bogat plinom, s nešto težih elemenata – brzinom od oko 30 km/s.
Taj raspršeni plin tvori ono što zovemo planetarna maglica – prekrasno svjetleću strukturu.
U središtu eksplozije nastaje crna kugla, čija gravitacija usporava širenje plina, koje traje najviše 5.000 godina.
Nakon toga, plin više ne može bježati – započinje usisavanje i sabijanje prema sferičnoj površini crne kugle.
Ova faza taloženja traje tisućama godina i ovisi o masi izvorišne zvijezde. Tijekom tog procesa, crna kugla reciklira svu pristiglu materiju u praenergiju. Ta praenergija, u interakciji s tamnom energijom koja okružuje crnu kuglu, proizvodi nove protone – osnovu vodika – koji se skupljaju u obliku maglice vodika.
Kada crna kugla iscrpi sav dostupni materijal i više ne može održavati proizvodnju praenergije, kolabira u neutronsku zvijezdu. Ta nova neutronska jezgra zatim nastavlja gravitacijski privlačiti i taložiti maglicu vodika, sve dok ne dosegne kritičnu masu. U tom trenutku započinje fuzija, i nova zvijezda se rađa – ne eksplozijom, već gravitacijskom stabilnošću.
Ovaj ciklus daje mnogo uvjerljivije objašnjenje za nastanak mladih zvijezda nego teorija o udarnim valovima supernova koji navodno potiču skupljanje rijetkog plina. Gravitacija je temeljni pokretač, a crne kugle i neutronske jezgre djeluju kao središnja sidra stvaranja novih zvjezdanih sustava.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
