U mnogim znanstveno-popularnim prikazima završnih faza zvijezda manjeg tipa, poput Sunca, često nailazimo na tvrdnju da takve zvijezde „tiho umiru“. Prema toj ideji, unutarnja jezgra se urušava u bijelog patuljka, a vanjski slojevi – plašt bogat vodikom i nešto helija – nježno se raspršuju u svemir, tvoreći tzv. planetarnu maglicu. No, kad se ova slika stavi pod povećalo osnovne fizike, pokazuje se da je – teško obranjiva.
1. Gravitacija drži plašt, ne tlak zračenja
Plašt zvijezde nije sačuvan zahvaljujući tlaku zračenja, već zbog gravitacijske sile koju stvara jezgra. Čak i nakon kolapsa jezgre u bijelog patuljka, taj objekt zadržava otprilike istu masu kao nekadašnja jezgra – dakle, gravitacijski utjecaj ne nestaje. Ako tlak zračenja više nije dovoljan da „podupire“ vanjske slojeve, to ne znači da oni spontano odlaze – jer i dalje su čvrsto uvučeni u gravitacijsko polje središta.
2. Fuzija u ljusci nije eksplozija
Službena teorija navodi da se, nakon što prestane fuzija vodika u jezgri, dolazi do nove faze: fuzije vodika u ljusci iznad jezgre. Navodno ta faza oslobađa dovoljno energije da potisne plašt prema van. Tako zvijezda postaje crveni div. No, ako bi ta energija doista bila sposobna izbaciti plašt, tada bi i vodikova fuzija koja se ranije odvijala u samoj jezgri imala isti efekt. S obzirom da Sunce milijardama godina sjaji bez da išta odbacuje, jasno je da ta snaga nije dovoljna za „odbacivanje“.
Masivne zvijezde imaju još jače fuzijske procese, temperature u središtu prelaze milijarde stupnjeva, no njihov plašt ostaje netaknut sve dok ne dođe do eksplozije supernove. To znači da ni kod njih fuzija sama ne uzrokuje gubitak vanjskih slojeva – bez eksplozije nema izbacivanja.
3. Brzina od 10–30 km/s zahtijeva impuls
Planetarne maglice se šire brzinama od 10 do 30 kilometara u sekundi. To su značajne brzine, koje zahtijevaju početni impuls – silu koja ih ubrzava. Fuzija u ljusci to ne može ostvariti. Tlak zračenja iz male jezgre, kakav ima bijeli patuljak, nije sposoban prenijeti toliku količinu gibanja ogromnoj masi plina. Nema poznate sile u toj fazi koja bi mogla ostvariti taj efekt – osim eksplozije.
Zato tvrdnja da se plašt „tiho širi“ s takvom brzinom, bez jasno definirane pogonske sile, nije fizikalno utemeljena. To više zvuči kao – neispunjena rođendanska želja.
4. Vremenska skala nije usklađena s izvorom energije
Ako se planetarna maglica širi tom brzinom, trebat će oko 5000 godina da dosegne promjer od 1 svjetlosne godine. U tom vremenu, bijeli patuljak bi morao ostati dovoljno aktivan da zrači i ionizira plin – no većina njih brzo hladi i gubi energiju. Kako se tada održava svjetlost tih maglica? Odgovor nije jasan.
—
Zaključak:
> Službena teorija tihe smrti zvijezda temelji se na mehanizmima koji nisu dovoljno snažni da ostvare ono što im se pripisuje.
Gravitacija je zanemarena, tlak zračenja precijenjen, a ubrzanje mase ostalo bez izvora.
Sve ukazuje da iza nastanka planetarnih maglica ne stoji „tiha smrt“, već fizički nedefiniran proces koji traži novo objašnjenje.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
