Svaka zvijezda, neovisno o svojoj lokaciji – bila ona u središtu galaksije ili usamljena u međugalaktičkom prostoru – prolazi isti zakoniti završetak: kolaps jezgre. Ali ono što slijedi nakon toga, temeljni je dokaz da nijedan atom ne odlazi u zaborav.
Kada se potroši gorivo, zvijezda se urušava. To urušavanje stvara moćno gravitacijsko središte – bijeli patuljak, neutronska zvijezda ili crna kugla. I tu dolazimo do ključnog uvida: bez obzira koji objekt nastaje, njegova gravitacija je poput elastičnog konopca.
Zamislimo si eksploziju – plašt zvijezde širi se velikom brzinom. No gravitacija jezgrenog objekta ne dopušta da se taj materijal izgubi. Kao elastični konopac – prvo se širi, ali se zatim usporava, staje, pa ubrzava natrag prema jezgrenom centru. Ni jedan atom ne nestaje.
To se ne događa samo kod rijetkih zvijezda u međugalaktičkom prostoru – to je zakon svake potrošene zvijezde u galaksijama. Usamljene zvijezde samo potvrđuju ono što se stalno i posvuda događa.
Uzmimo naš Sunčev sustav. Nema sumnje – na njegovom mjestu je prije postojala druga zvijezda. Kada se potrošila, njezin se život nije završio nestankom, nego recikliranjem svake čestice. Jezgreni objekt je usisao materiju, preradio je u praenergiju i u interakciji sa tamnom energijom proizveo vodik, koji se skupljao u maglice. S vremenom je jezgreni objekt, neutronska zvijezda, usisavanjem vodikove maglice stvorio uvjete za fuziju i tako se rodilo naše Sunce.
Zato govorimo o vječno zatvorenom ciklusu: zvijezda – kolaps – gravitacijski ostatak – reciklaža – maglica – nova zvijezda. I sve to bez gubitaka. Singularnost ne postoji jer bi značila kraj. A svemir ne priznaje kraj.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
