U središtu mnogih suvremenih kozmoloških teorija stoji pojam singularnosti – beskonačno guste točke u prostoru gdje fizika prestaje vrijediti. No, promatranjem stvarnih objekata u svemiru, posebno zvijezda lutalica u međugalaktičkom prostoru, jasno je da takav koncept ne može opstati bez ozbiljnih proturječja.
Ako bi uistinu postojala singularnost, tada bi svaki kolaps zvijezde osam ili više puta masivnije od Sunca završio gubitkom dijela mase u nepovrat – u „crnu rupu bez povratka“. No, u više milijardi godina postojanja svemira, čak i gubitak od 1% mase po ciklusu značio bi da bi materijalno vidljivi svemir već odavno nestao.
A to se nije dogodilo.
Dapače, zvijezde izvan galaksija i dalje kolabiraju, eksplodiraju, nastaju i ponavljaju svoj životni ciklus bez vanjske pomoći. One nemaju galaktičku infrastrukturu, ali unatoč tome opstaju. To znači da je njihova masa u svakom ciklusu sačuvana i reciklirana – bez gubitka.
Ovdje stupa na scenu crna kugla – gravitacijski objekt nastao urušavanjem jezgre, koji umjesto da „guta“ materiju u ništavilo, reciklira je u energiju (praenergiju), koja u interakciji s tamnom energijom ponovno proizvodi vodik. Taj vodik tvori maglice, a zatim i nove zvijezde. Ciklus je zatvoren.
Singularnost, kao pojam beskonačnosti bez fizikalnog smisla, jednostavno nema mjesto u svemiru koji funkcionira kao samoodrživi sustav. Ne trebamo beskonačnosti da bismo objasnili stvarnost – trebamo gravitaciju, recikliranje i zdrav razum.
Zato s punim pravom možemo reći:
> Singularnost nikada nije postojala.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
