Jedna od najvećih zabluda moderne astrofizike je tvrdnja da se u središtima galaksija nalaze “supermasivne crne rupe” (SMCR) čije su mase ponekad jednake ili čak veće od mase cijele galaksije u kojoj se nalaze. Ova tvrdnja ne samo da je fizikalno problematična, već zanemaruje mogućnost da se gravitacijski centar galaksije može objasniti drukčije — kroz hipotezu galaktičke dinamičke gravitacije (GDG).
U ovom tekstu objašnjavamo zašto se GDG može razlikovati od galaksije do galaksije, zašto ne mora biti proporcionalna ukupnoj masi galaksije, i kako može doći do prividno paradoksalne situacije da “masa” središta izgleda veća od mase same galaksije.
—
1. Raspodjela mase nije jednolika
U svemiru, masa nije ravnomjerno raspoređena. Neke galaksije imaju izrazito guste jezgre u kojima se nalaze milijarde zvijezda vrlo blizu jedna drugoj, dok su druge galaksije difuznije, s masom raspoređenom u spiralne krakove ili halo.
Kada se gravitacijska sila promatra u takvim uvjetima, jasno je da čak i ako je ukupna masa dvije galaksije jednaka, gravitacijski efekt u njihovom središtu može biti posve različit. U jednoj galaksiji GDG može izgledati kao gravitacija objekta od 66 milijardi Sunčevih masa (npr. Phoenix A), dok u drugoj (npr. Mliječna staza) GDG djeluje kao da je masa središta tek 4 milijuna Sunčevih masa.
—
2. Povijest galaksije i gravitacijska fokusacija
Neke galaksije, osobito one u ranom svemiru ili one koje su nastale spajanjem više manjih galaksija, imaju izuzetno gusto središte. Zbog gravitacijskog fokusiranja mase, sve veći broj zvijezda i oblaka plina skoncentrira se u jezgru.
Takva jezgra ne mora sadržavati pravu supermasivnu crnu rupu; umjesto toga, može djelovati kao jedan gravitacijski entitet — GDG, koji simulira efekt SMCR. Ta gravitacijska sila nije rezultat jednog objekta, već zbroj gravitacijskih djelovanja tisuća zvijezda i oblaka plina u rotaciji, u interakciji i u neravnoteži.
—
3. Uloga crnih kugli i reciklaže materije
Ako se u središtu galaksije nalazi crna kugla, kako predlaže naša hipoteza, tada GDG dobiva dodatno pojačanje. Crna kugla ne samo da sabija materiju i emitira praenergiju, već u sinergiji s tamnom energijom obnavlja zalihu vodika u okolnom prostoru.
To znači da u galaksijama s aktivnim crnim kuglama, središte se neprestano “hrani” novim zvijezdama i plinom, povećavajući gustoću, a time i GDG. U tom kontekstu GDG može izgledati kao objekt jednak masi cijele galaksije, što nije stvarna masa već kolektivni gravitacijski učinak.
—
4. Računanje mase temeljem dinamike
SMCR se ne mjeri direktno, nego se njihova masa procjenjuje na temelju kretanja okolnih zvijezda i plinova. Ako te zvijezde rotiraju velikim brzinama, pretpostavlja se da ih drži vrlo masivan objekt. Ali ako je ta rotacija rezultat GDG, a ne singularne mase, tada je cijela premisa pogrešna.
To je kao da rotaciju vodenog vrtloga u rijeci pripišemo jednom skrivenom objektu ispod površine, a ne kretanju same rijeke.
—
Zaključak
Hipoteza galaktičke dinamičke gravitacije (GDG) daje logičnije i fizikalno prihvatljivije objašnjenje za pojavu “pretjerano masivnih” SMCR. Ne radi se o stvarnoj masi komprimiranog objekta, već o kumulativnom gravitacijskom efektu tisuća objekata u jezgri galaksije, pojačanom reciklažom materije kroz crne kugle.
Na taj način GDG može objasniti zašto neka središta galaksija djeluju kao da imaju masu jednake ili veće od mase same galaksije, a da pritom ne kršimo zakone fizike ni logike.
