Astronomi već desetljećima promatraju kretanje zvijezda u našoj galaksiji i nailaze na ozbiljne nelogičnosti.
1. Crna rupa u središtu
U jezgri Mliječnog puta mjerimo ogromne brzine zvijezda poput S2, koje u samo 16 godina obiđu putanju dugu stotine milijardi kilometara. To se još može pripisati masi takozvane supermasivne crne rupe. No, njen gravitacijski doseg dovoljan je samo za nekoliko svjetlosnih dana udaljenosti. Već na stotinama ili tisućama svjetlosnih godina, njen utjecaj je zanemariv.
2. Tamna materija kao zakrpa
Kada se pokazalo da zvijezde na udaljenosti od 10, 30 ili čak 50 tisuća svjetlosnih godina od središta galaksije i dalje imaju gotovo jednaku brzinu – umjesto očekivanog usporavanja – uvedena je hipoteza tamne materije. Ona bi trebala obavijati galaksiju i činiti više od 80% ukupne mase, iako je nikada nismo detektirali. Takvo rješenje više nalikuje matematičkoj zakrpi nego stvarnom fizikalnom objašnjenju.
3. Galaktička dinamička gravitacija (GDG)
Logičnije rješenje nameće se samo: sve zvijezde zajedno proizvode gravitacijsko polje koje drži galaksiju na okupu. Brzine na različitim udaljenostima nisu posljedica jedne mase u centru niti nevidljive tvari, nego kolektivne gravitacije svih članica sustava. Zato se brzine zvijezda na periferiji i u srednjim dijelovima galaksije izjednačavaju, iako njihove putanje imaju različite duljine i trajanja.
—
🔑 Zaključak:
Crna rupa objašnjava samo kretanje zvijezda u samoj jezgri. Tamna materija ostaje nedokazana i nelogična. GDG nudi prirodno i jednostavno objašnjenje: galaksija je dinamički sustav u kojem su sve zvijezde povezane gravitacijom, a ne vođene nevidljivim ili nemogućim objektima.
