1. Svemir nije događaj, nego proces
U ovoj hipotezi svemir ne nastaje iz jednokratnog događaja, nego iz dugotrajnog procesa koji traje usporedivo dugo kao i njegovo današnje širenje. Ne postoji početni trenutak u smislu eksplozije, niti privilegirana početna točka. Ono što postoji jest izvor energije – crne kugle (CK) starijeg svemira – i kontinuirani proces proizvodnje prostora, vremena i materije.
Kraj starog svemira ne predstavlja kolaps svega u ništa, nego završnu fazu galaktičkih sustava u kojima je energija istrošena, a gravitacija ostaje jedina dominantna sila. U tim uvjetima, najgušći dijelovi galaksija – njihova središta – postaju mjesta ekstremne sabijenosti materije. Upravo tu nastaju CK, stabilna gravitacijska stanja u kojima se materija ne gubi, nego se prerađuje u energiju.
2. Izvor energije i proizvodnja prostora
Energija koja izlazi iz CK ne proizvodi eksploziju, nego prostor svemira. Prostor u ovom modelu nije unaprijed postojeća pozornica, nego posljedica rada energije. Budući da u toj fazi ne postoji funkcionalna potreba za toplinom, nema razloga da se energija rasipa u obliku visokih temperatura. Prostor koji nastaje na izlazu iz CK vjerojatno je hladan, s temperaturama reda nekoliko kelvina ili nižima.
U svemiru nema uzaludnih procesa. Energija se ne troši bez svrhe. Ako služi proizvodnji prostora, tada ne služi proizvodnji topline. Toplinski procesi postaju relevantni tek kasnije, kada se pojavi materija i sudari čestica.
3. Praenergija i odbacivanje postotaka
U ovoj hipotezi uvodi se pojam praenergije kao osnovne, nepoznate komponente svemira, koja se opaža isključivo kroz svoje učinke. Postotci udjela praenergije i materije u potpunosti se odbacuju jer nemaju znanstvenu vrijednost dok god ne poznajemo:
● fizikalna svojstva praenergije,
● dimenzije i geometriju svemira,
● ukupnu količinu materije,
granice “balona svemira”.
Izražavanje nepoznatog u postocima nije mjerenje, nego modelna pretpostavka. U ovom modelu ne postoji “tamna tvar” kao zasebna komponenta. Postoji jedna nepoznata energetska osnova – praenergija – i njezine manifestacije.
4. Materija kao uskladištena energija
Atomi, kakvi se prikazuju u udžbenicima, nisu stvarni prikaz strukture materije, nego didaktički modeli koji uspješno opisuju ponašanje u fizici i kemiji. Nijedan atom nije najsitnija čestica krute materije. Svi atomi su uskladištena energija u stabilnom obliku.
U procesima fuzije samo se neznatan dio energije prividno oslobađa kao toplina i fotoni. I ta energija ne nestaje, nego ostaje unutar svemira, apsorbirana u praenergiji. Svemir je u ovom modelu energetski zatvoren sustav: sva energija koja uđe u “balon svemira” u njemu i ostaje, mijenjajući oblike, ali ne napuštajući sustav.
5. Proizvodnja vodika kao proces, ne događaj
Ne postoji potvrđena teorija koja opisuje proizvodnju atoma vodika iz čiste energije. Postoje samo modeli koji opisuju uvjete pod kojima se već postojeće čestice mogu vezati. U ovoj hipotezi pretpostavlja se da promjena intenziteta praenergije, a ne njezina apsolutna vrijednost, djeluje kao okidač za organizaciju energije u stabilne oblike.
Kada prostor već ispunjen praenergijom primi pojačani tok praenergije iz CK, narušava se lokalna ravnoteža i stvaraju se uvjeti za nastanak protona i elektrona, a time i atoma vodika. Vodik se pojavljuje kao najjednostavniji i energetski najpovoljniji oblik materije, a ne kao nusprodukt nekog početnog čuda.
6. Zašto se svemir NE SMIJE širiti jednoliko
Ako prostor nastaje kao proizvod procesa, tada se ne smije širiti jednoliko. Jednoliko širenje pretpostavlja:
● izvor energije koji je svugdje istovremeno prisutan,
● istog intenziteta,
● bez povijesti i bez lokalnih razlika.
Takav izvor ne postoji. Kontinuirani izvori energije nužno proizvode gradijente, a gradijenti proizvode različite dinamike prostora. Hubbleov zakon u tom smislu nije temeljni zakon prirode, nego statistički prosjek opažanja na velikim razmjerima.
Sudari galaksija, spajanja i rast struktura pokazuju da lokalna gravitacija nije podčinjena nekakvom univerzalnom, svugdje istom širenju.
Inflacija, kao koncept ΛCDM modela uveden radi očuvanja ideje homogenog širenja, nije sastavni dio ove hipoteze, jer ovdje širenje prostora proizlazi iz dugotrajnog procesa, a ne iz početnog ubrzanja.
7. Geometrija svemira: odbacivanje “čaše”
Svemir se ne smije zamišljati kao homogena “čaša” koja se jednoliko širi. Takva slika implicitno promatrača stavlja u povlašteni položaj i sugerira mladi, geometrijski savršen svemir.
U ovoj hipotezi svemir je nepravilna kugla, rezultat procesa, a ne idealne simetrije. U njegovoj središnjoj regiji nalazi se više CK, koje zajednički osiguravaju stabilnu proizvodnju praenergije. Promatrač nije u središtu, nego u unutrašnjosti svemira, okružen galaksijama na ogromnim udaljenostima koje odražavaju veliku, ali nepoznatu starost procesa.
Starost svemira od ~13,8 milijardi godina s tolerancijom reda jednog promila izravno je rezultat ΛCDM modela.
To nije neovisno izmjerena činjenica, nego modelno izvedena vrijednost.
U ovom modelu ne postoji jedna starost svemira, nego trajanje procesa koje može varirati ovisno o položaju i lokalnoj dinamici.
8. Više CK i vremenske granice svemira
Postojanje više CK u središtu svemira zahtijeva objašnjenje stabilnosti. Ključna ideja ovog modela jest da vrijeme predstavlja granicu svakog svemira. Svemiri u multiverzumu nisu razdvojeni prostorom, nego vremenom.
Da svemiri postoje u istom vremenu, morali bi dijeliti prostor, što bi dovelo do sudara i gravitacijskog kaosa. Vremensko razdvajanje uklanja taj problem u potpunosti.
CK u središtu našeg svemira ne predstavljaju nikakav konflikt jer pripadaju našoj vremenskoj domeni, dok drugi svemiri postoje u drugim vremenskim granicama.
Unutar jednog svemira, vrijeme je globalno svojstvo procesa. Više CK ne proizvode “različita vremena”, nego sudjeluju u istom vremenskom toku svemira koji nastaje kao posljedica procesa proizvodnje prostora i materije.
9. Brzine širenja i energija
Ekstremne brzine širenja, bliske brzini svjetlosti, nisu potrebne. Za takva ubrzanja morao bi postojati dodatni izvor energije, koji nije opažen niti nužan.
Ogromne udaljenosti galaksija mogu se objasniti dugim trajanjem procesa, a ne ekstremnim brzinama.
Svemir u ovom modelu je star, strpljiv i procesan. Velike strukture nastaju vremenom, a ne naglim ubrzanjem.
Zaključak
Svemir je proces reciklaže materije:
● materija se prerađuje u CK,
● energija proizvodi prostor,
● promjene intenziteta praenergije proizvode VODIK,
● energija se nikada ne gubi.
Ne postoji početna eksplozija, nema jednolikog širenja, nema postotaka bez mjerenja i nema inflacije kao zakrpe. Postoji fizikalna uzročnost, velika starost i vrijeme kao temeljna granica svakog svemira.
Ovo je sada čvrsta jezgra.
Emil- Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
