Moj razgovor s Borisom ChatGPT, znanstvenim savjetnikom.
UVOD
Jedno od važnih pitanja suvremene astrofizike jest kako su u središtima galaksija nastali objekti čije mase dosežu milijune, pa čak i milijarde Sunčevih masa.
Njihovo postojanje zaključujemo iz gravitacijskog djelovanja na okolnu materiju i drugih astronomskih opažanja. U standardnim modelima takvi se kompaktni objekti uglavnom tumače kao supermasivne crne rupe.
Međutim, opažanje velike koncentracije mase i objašnjenje procesa njezina nastanka dva su različita pitanja.
U ovom tekstu predlažemo mogući fizikalni proces postupnog okupljanja goleme mase plina u galaktičkom središtu tijekom sudara i spajanja galaksija.
Pritom ne pretpostavljamo unaprijed kakva mora biti konačna priroda nastalog objekta.
1. POČETAK SUDARA GALAKSIJA
Zamislimo dvije galaksije koje se sudaraju približno čeono, s gotovo podudarnim galaktičkim ravninama.
Svaka galaksija sadrži milijarde zvijezda, međuzvjezdani plin i brojne plinske oblake različitih veličina.
Tijekom njihova međusobnog prodiranja najprije se susreću plinski oblaci u rubnim područjima.
Zvijezde zbog velikih međusobnih udaljenosti uglavnom prolaze jedna pokraj druge bez izravnih sudara.
Plinovi se ponašaju drukčije.
Njihovi susreti izazivaju udarne valove, promjene brzina i smjerova gibanja te pretvorbu dijela kinetičke energije u toplinu.
Istodobno dolazi do preraspodjele kutnog momenta.
Dio plina može izgubiti orbitalnu energiju i kutni moment, čime se stvaraju uvjeti za njegovo približavanje unutarnjim područjima galaksija.
2. NASTANAK GRAVITACIJSKI VEZANIH PLINSKIH NAKUPINA
Sudar galaksija nije trenutačan događaj.
Njihovo međusobno djelovanje i spajanje mogu trajati stotinama milijuna godina.
Tijekom tog vremena plinski oblaci nastavljaju se susretati, sudarati, sabijati i mijenjati svoje putanje.
U područjima u kojima se plin dovoljno ohladi i postane gravitacijski nestabilan mogu nastajati nove gravitacijski vezane nakupine.
Neke se nakupine raspršuju, neke stvaraju zvijezde, a neke nastavljaju privlačiti okolni plin.
Za naš predloženi proces nije potrebno da sve nakupine imaju jednaku sudbinu.
Dovoljno je da barem jedna dovoljno masivna nakupina dospije u središnje područje jedne od galaksija i ondje ostane gravitacijski vezana.
3. GRAVITACIJSKO DJELOVANJE GALAKTIČKOG SREDIŠTA
Svaka galaksija već posjeduje vlastito gravitacijsko polje, koje proizlazi iz ukupne raspodjele njezine mase.
Zbog toga za početno okupljanje plina u središnjem području nije potrebno pretpostaviti postojanje supermasivne crne rupe.
Plinska nakupina koja tijekom sudara izgubi dovoljno orbitalne energije i kutnog momenta može se približiti središnjem području galaksije.
Ondje može ostati gravitacijski vezana i postati početak daljnjeg okupljanja materije.
Važno je razlikovati gravitacijsko vezivanje od potpunog mirovanja.
Nakupina se može gibati oko središta i istodobno postupno mijenjati svoju orbitu.
4. POSTUPNI RAST SREDIŠNJE NAKUPINE
Ovo je ključni dio naše hipoteze.
Kada se jedna masivna plinska nakupina zadrži u središnjem području galaksije, njezin daljnji rast ne zahtijeva da sve ostale nakupine također samostalno stignu do istoga mjesta.
Ostali plinski oblaci i slobodni plin nastavljaju se gibati kroz galaksiju.
Dio njih susreće već postojeću središnju nakupinu.
Pri takvim susretima mogu nastati sudari, udarni valovi i gubitak energije.
Dio pristiglog plina može ostati gravitacijski vezan uz središnju nakupinu i povećati njezinu masu.
Povećanjem mase raste i gravitacijsko djelovanje nakupine na okolni plin.
Tako nastaje mogućnost postupnog rasta tijekom dugog razdoblja.
Pretpostavimo, primjerice, da nakon početnog vezivanja središnje nakupine proces sudaranja i dotoka plina traje još približno 100 milijuna godina.
Tijekom tog razdoblja središnja masa može nastaviti rasti, dok se okolni plin zagrijava, hladi, sudara i mijenja svoje putanje.
Takav rast fizikalno je moguć, premda njegova učinkovitost tek mora biti kvantitativno provjerena.
5. DVIJE GALAKSIJE — DVIJE SREDIŠNJE NAKUPINE
U početku sudara svaka galaksija ima vlastito gravitacijsko središnje područje.
Zato se opisani proces može odvijati u objema galaksijama.
Svaka može postupno okupljati vlastitu masivnu nakupinu plina.
Dok se galaksije međusobno prožimaju, njihove zvijezde i plin mijenjaju raspodjelu, a zajedničko gravitacijsko polje postupno se razvija.
Tijekom kasnijih faza spajanja mogu se približavati i njihove središnje koncentracije materije.
U određenim uvjetima dvije velike plinske nakupine mogu međusobno djelovati, sudariti se ili se spojiti.
Tako se otvara mogućnost nastanka još masivnije središnje koncentracije materije.
Spajanje dviju nakupina nije nužan uvjet za početak procesa, ali može pridonijeti konačnoj masi objekta.
6. NASTANAK GUSTE JEZGRE I PLINOVITOG PLAŠTA
Prema našoj hipotezi, dugotrajan dotok plina i gravitacijsko sažimanje mogu dovesti do nastanka izrazito guste središnje jezgre.
Predlažemo da se u određenoj fazi unutarnja materija nalazi u stanju vrlo guste i vruće plazme.
Oko nje se može zadržavati plinoviti plašt.
Taj plašt ne mora biti pravilno rotirajući disk.
Može sadržavati plinske tokove različitih brzina i smjerova, s čestim međusobnim sudarima.
Dio plina može biti gravitacijski zarobljen, dio može nastaviti prema unutrašnjosti, a dio može ponovno napustiti središnje područje.
Takva struktura zasad je pretpostavka našeg modela.
Njezinu stabilnost, gustoću i temperaturne uvjete potrebno je posebno provjeriti.
7. MOGUĆI NASTANAK KVAZARSKOG SJAJA
Ako se u središnjem području već nalazi vrlo masivan objekt, pristigli plin može se snažno gravitacijski ubrzavati.
Sudari tog plina s postojećim plaštom i drugim plinskim tokovima mogu oslobađati znatne količine energije.
Dio gravitacijske i kinetičke energije pritom prelazi u toplinu i elektromagnetsko zračenje.
Prema našoj hipotezi, razdoblje posebno snažnog dotoka plina može izazvati kvazarsku fazu.
Trajanje takvog sjaja ovisilo bi, među ostalim, o količini raspoloživog plina, brzini njegova dotoka i učinkovitosti pretvorbe oslobođene energije u zračenje.
Važno je naglasiti da nastanak masivne središnje jezgre i početak kvazarskog sjaja ne moraju biti istodobni događaji.
Jezgra može nastajati mnogo dulje nego što traje njezina najsjajnija faza.
Ipak, još nije pokazano da predloženi sudari i gravitacijsko sažimanje mogu osigurati luminositet najsjajnijih opaženih kvazara.
To ostaje jedno od glavnih pitanja za daljnju provjeru.
8. ŠTO NASTAJE NAKON PRESTANKA SNAŽNOG DOTOKA PLINA?
Prema predloženom scenariju, nakon prestanka intenzivnog dotoka plina snažno zračenje postupno slabi.
U središtu galaksije ostaje masivna koncentracija materije.
Kakva je njezina konačna fizikalna priroda, ovim modelom nije unaprijed određeno.
Može se razmatrati mogućnost vrlo kompaktnog materijalnog objekta, ali i gravitacijskog kolapsa u crnu rupu.
Za odgovor su potrebni dodatni proračuni gravitacijske stabilnosti i svojstava materije pri ekstremnim gustoćama.
Naša hipoteza zato ne zahtijeva da konačni objekt nužno bude supermasivna crna kugla (SMCK), niti unaprijed isključuje supermasivnu crnu rupu (SMCR).
Njezin je osnovni cilj objasniti fizikalni put kojim se golema masa može postupno okupiti u galaktičkom središtu.
9. ZNANSTVENA OCJENA HIPOTEZE
Predloženi proces temelji se na nekoliko poznatih fizikalnih pojava:
Gravitacijskom djelovanju ukupne mase galaksija.
Sudarima međuzvjezdanog plina i nastanku udarnih valova.
Preraspodjeli kutnog momenta.
Gubitku orbitalne energije plina.
Gravitacijskom nastanku i rastu plinskih nakupina.
Dotoku plina prema središnjim područjima galaksija.
Oslobađanju gravitacijske energije tijekom sažimanja i sudara.
Ovi procesi nisu izmišljeni radi hipoteze. Oni pripadaju poznatoj fizici i opaženoj dinamici galaksija.
Međutim, njihovo postojanje samo po sebi još ne dokazuje da će se razviti upravo opisani konačni objekt.
Posebno treba provjeriti može li dovoljna masa plina stići u središte tijekom raspoloživog vremena, koliko se plina pretvara u zvijezde, može li se stvoriti stabilna gusta jezgra te kolika se snaga zračenja može ostvariti.
ZAKLJUČAK
Naša hipoteza polazi od jednostavne zamisli:
Tijekom dugotrajnog sudara galaksija plinski oblaci mijenjaju brzine, kutni moment i raspodjelu energije.
Nastaju brojne gravitacijski vezane nakupine plina.
Dovoljno je da se jedna masivnija nakupina zadrži u središnjem području galaksije kako bi mogla postati početak daljnjeg okupljanja materije.
Tijekom sljedećih desetaka ili stotina milijuna godina pristigli plin i druge nakupine mogu povećavati njezinu masu.
U kasnijim fazama spajanja galaksija mogu se spojiti i njihove središnje koncentracije materije.
Tako se otvara fizikalno mogući put prema nastanku vrlo masivnog galaktičkog objekta, bez potrebe da na početku procesa već postoji supermasivna crna rupa.
Njegova konačna priroda ostaje otvoreno pitanje.
Ono što ovom hipotezom predlažemo nije dokaz postojanja nove vrste galaktičkog objekta, nego mehanizam njegova postupnog nastanka koji se može istraživati poznatim zakonima gravitacije i fizike plinova.
Najvažniji zaključak glasi: nastanak velike koncentracije mase u galaktičkom središtu i fizikalna priroda njezina konačnog stanja dva su različita znanstvena problema.
Prvi pokušavamo objasniti dinamikom sudara galaksija, a drugi ostavljamo otvorenim za daljnje istraživanje.
Emil- Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik


