250. Nastanak masivnih galaktičkih jezgri i kvazara tijekom sudara galaksija

Hipoteza o gravitacijskom koncentriranju plina, nastanku kvazarskog sjaja i mogućim fosilima kvazara

Moj razgovor s Borisom ChatGPT, znanstvenim savjetnikom

1. UVOD
Jedno od važnih otvorenih pitanja suvremene astrofizike jest nastanak supermasivnih objekata u središtima galaksija, posebno onih koji su postojali već u ranom svemiru.
Opažanja pokazuju da su neke galaksije imale aktivne jezgre s masivnim središnjim objektima kada je svemir bio star svega nekoliko stotina milijuna godina.
Uobičajena objašnjenja uključuju rast crnih rupa akrecijom plina, izravni kolaps masivnih plinskih oblaka te spajanje manjih crnih rupa. Svaki od tih mehanizama ima svoje fizikalne zahtjeve, a njihova relativna važnost u ranom svemiru još se istražuje.
Naša hipoteza polazi od drukčijeg pitanja.
Ne pokušavamo unaprijed odrediti mora li konačni središnji objekt biti supermasivna crna rupa (SMCR) ili neka druga kompaktna koncentracija materije.
Pokušavamo objasniti kako tijekom sudara dviju galaksija može nastati golema središnja koncentracija mase i kako taj isti proces može osigurati energiju potrebnu za kvazarski sjaj.
Temeljna ideja hipoteze jest da sudar galaksija može istodobno pokrenuti proces nastanka masivnog središnjeg objekta i osigurati dotok plina koji proizvodi njegovo intenzivno zračenje.

2. POČETAK SUDARA GALAKSIJA
Razmotrimo približno frontalni sudar dviju galaksija bogatih plinom.
Iako je njihovo međusobno gibanje usmjereno prema sudaru, galaksije nisu kruta tijela. Svaka ima vlastitu rotaciju, raspodjelu zvijezda, plinskih maglica i drugih gravitacijski vezanih masa.
Njihovi pojedini dijelovi zato imaju različite brzine i smjerove gibanja.
Prvi neposredni sudari plinskih maglica mogu započeti u rubnim područjima, mnogo prije nego što se središnji dijelovi galaksija približe.
Zvijezde uglavnom prolaze jedna pokraj druge bez neposrednih sudara, ali plinske maglice zbog svojih velikih dimenzija mogu snažno međudjelovati.
Pri njihovim sudarima nastaju udarni valovi, kompresija i zagrijavanje plina.
Dio organizirane kinetičke energije pretvara se u unutarnju energiju plina, dok se njegov kutni moment može preraspodijeliti.
Pojedini plinski tokovi mijenjaju brzinu i smjer gibanja.
Neki ubrzani ili preusmjereni tokovi mogu stići do drugih maglica prije nego što do tih područja stignu glavni dijelovi sudarajućih galaksija.
Time započinje složena promjena dinamike plina na velikom prostoru.

3. NASTANAK BROJNIH PLINSKIH NAKUPINA
Tijekom daljnjeg prožimanja galaksija dolazi do sve većeg broja međudjelovanja plinskih masa.
Plinovi koji su već promijenili brzinu i kutni moment ponovno se susreću s drugim plinskim tokovima.
Nastaju područja povećane gustoće, udarni valovi, turbulencija i nove koncentracije materije.
Takve nakupine ne moraju nastajati u blizini središta bilo koje od dviju galaksija.
Mogu nastajati na brojnim mjestima gdje postoje odgovarajući uvjeti za sudaranje, sabijanje i gravitacijsko vezivanje plina.
Neke nakupine mogu povećavati svoju masu daljnjim sudarima i prikupljanjem okolnog plina.
Druge se mogu raspasti, raspršiti ili fragmentirati.
Važno je naglasiti da uvjeti tijekom snažnog sudara galaksija nisu jednaki uvjetima u relativno mirnim molekularnim oblacima.
Velike brzine, udarni valovi i turbulencija mogu privremeno otežavati gravitacijsku fragmentaciju.
Međutim, sudari također mogu povećati gustoću plina i potaknuti stvaranje zvijezda kada se plin dovoljno ohladi.
Zato naša hipoteza ne pretpostavlja da je fragmentacija potpuno spriječena.
Ona pretpostavlja da dio masivnih plinskih nakupina može opstati dovoljno dugo da sudjeluje u daljnjem gravitacijskom koncentriranju materije.

4. FORMIRANJE ZAJEDNIČKOG GRAVITACIJSKOG SREDIŠTA
Tijekom sudara galaksija mijenja se ukupna raspodjela njihovih masa.
Potrebno je razlikovati tri pojma:
središte prve galaksije,
središte druge galaksije,
zajedničko središte mase sustava dviju galaksija.
Zajedničko središte mase nije nužno smješteno u središtu bilo koje od galaksija.
U odnosu na pojedine galaksije njegov se položaj mijenja tijekom njihova približavanja i spajanja.
Istodobno se mijenja i gravitacijski potencijal cijelog sustava.
Kako spajanje napreduje, može nastajati novo zajedničko galaktičko središnje područje.
Ovdje naša hipoteza uvodi važan mehanizam.
Neke plinske nakupine tijekom prethodnih sudara izgubile su znatan dio orbitalne energije i kutnog momenta.
Zbog toga njihove nove putanje mogu prolaziti kroz područja sve veće gravitacijske koncentracije.
Ako njihova orbitalna energija postane dovoljno mala, mogu ostati gravitacijski vezane za novoformirani središnji sustav.
Nije potrebno da sve plinske nakupine završe u galaktičkom središtu. Dovoljno je da jedna ili nekoliko dovoljno masivnih nakupina ondje postanu vezane i započnu daljnje prikupljanje materije.
Time započinje nova faza razvoja.

5. NASTANAK MASIVNE SREDIŠNJE JEZGRE
Pretpostavimo da se jedna masivna plinska nakupina gravitacijski veže za zajedničko središnje područje galaksija koje se spajaju.
Ona ne mora odmah biti vrlo kompaktan objekt.
U početku može predstavljati veliku koncentraciju gustog plina.
Daljnji dotok plinskih masa, međusobni sudari i gravitacijsko sažimanje mogu povećavati njezinu gustoću, temperaturu i ukupnu masu.
Pri dovoljno visokim temperaturama znatan dio plina postaje ioniziran, odnosno prelazi u stanje plazme.
U našoj hipotezi razmatramo mogućnost nastanka masivne središnje plazmene jezgre.
Njezina gravitacija djeluje na okolne plinske nakupine i slobodni plin.
Pritom nije potrebno da svi pristigli plinovi imaju isti smjer gibanja.
Naprotiv, očekujemo različite putanje, brzine i kutne momente.
Dio plina može proći pokraj jezgre, dio može ostati gravitacijski vezan, a dio može izgubiti dovoljno orbitalne energije da se približi samoj jezgri.
Na taj način središnja koncentracija može nastaviti rasti tijekom desetaka milijuna godina.
Ipak, nije unaprijed dokazano da se takva plazmena jezgra može održati kao stabilan objekt izvan horizonta događaja. Njezina stabilnost ovisi o ravnoteži gravitacije, tlaka i energetskih procesa.
Ako se tijekom sažimanja ispune uvjeti za nastanak crne rupe, konačni objekt može biti SMCR.
Naša hipoteza tu mogućnost ne isključuje.

6. NASTANAK DEBELOG PLINSKOG PLAŠTA
Masivna središnja koncentracija ne mora neposredno prihvatiti sav plin koji joj se približava.
Dio pristiglih plinskih masa zbog svojeg kutnog momenta prolazi pokraj unutarnje jezgre.
Ako tijekom prolaska izgubi dovoljno orbitalne energije, može ostati gravitacijski vezan za središnji objekt.
Tako se oko unutarnje koncentracije može razviti prostran i gust plinski plašt.
U našoj hipotezi taj plašt nije zamišljen kao mirna atmosfera niti nužno kao uredan akrecijski disk.
On je dinamičan sustav plina koji se giba različitim smjerovima.
U njemu dolazi do stalnih sudara, udarnih valova, zagrijavanja i preraspodjele kutnog momenta.
Neki plinski tokovi nakon sudara nastavljaju kružiti oko središta.
Drugi mogu biti izbačeni prema vanjskim područjima.
Treći gube dovoljno energije i približavaju se unutarnjoj jezgri.
Na taj način plinski plašt može predstavljati prijelazno područje između okolne galaktičke materije i središnjeg masivnog objekta.
Njegova masa nije stalna.
Ona raste ako je količina gravitacijski vezanog pristiglog plina veća od količine koja napušta plašt ili prelazi u unutarnju jezgru.

7. KINETIČKA ENERGIJA PRISTIGLOG PLINA KAO IZVOR KVAZARSKOG SJAJA
Ovo je središnji energetski dio naše hipoteze.
Tijekom spajanja galaksija plinske mase nastavljaju pristizati prema zajedničkom središnjem području.
Njihove početne brzine proizlaze iz složene dinamike galaktičkog sudara.
Kako se približavaju masivnoj središnjoj koncentraciji, gravitacija ih može dodatno ubrzavati.
Zato brzina plina neposredno prije sudara s plaštem može biti znatno veća od njegove brzine u vanjskim područjima galaksije.
Kada takav plin udari u debeli plinski plašt, dio njegove relativne kinetičke energije pretvara se u unutarnju energiju plina.
Plašt se zagrijava.
Istodobno se može povećavati njegova masa jer dio pristiglog plina ostaje gravitacijski vezan.
Dio materije iz plašta može se dalje približavati središnjoj jezgri i povećavati njezinu masu.
Tako se odvijaju tri povezana procesa:
Povećavanje unutarnje energije plašta sudarima pristiglog plina.
Povećavanje mase plašta zadržavanjem dijela pristigle materije.
Povećavanje mase središnje jezgre prijelazom dijela plina iz plašta u unutarnja područja.
Rast mase središnje koncentracije može dodatno povećavati gravitacijsko ubrzavanje novog plina.
Time se stvara mogućnost sve snažnijeg oslobađanja energije.
Ako se dovoljno energije pretvara u zračenje koje može napustiti plinski plašt, ukupna luminositetna snaga sustava može dosegnuti vrijednosti karakteristične za kvazare.
U ovom modelu kvazarski sjaj ne mora nastajati samo na površini unutarnjeg objekta.
Izvor zračenja može biti čitav dinamički sustav središnje jezgre, debelog plinskog plašta i plinskih tokova koji u njega udaraju.
Važno je razlikovati povećanje unutarnje energije plašta od povećanja njegove temperature.
Plašt može neprekidno primati velike količine energije i istodobno snažno zračiti, bez nužnog stalnog povećavanja temperature.
Za održavanje kvazarskog sjaja potrebno je da dotok raspoložive energije bude dovoljno velik i da odgovarajući dio te energije uspije napustiti sustav kao zračenje.

8. ENERGETSKA MOGUĆNOST KVAZARSKOG SJAJA
Za ilustraciju uzmimo kvazar luminositeta:
L = 10⁴⁵ erg/s
To odgovara približno 261 milijardi Sunčevih luminositeta.
Taj broj označava sjaj, a ne masu središnjeg objekta.
Ako plin u području oslobađanja energije ima relativnu brzinu 10.000 km/s, a 10 % njegove kinetičke energije prijeđe u zračenje, potreban dotok iznosi približno:
317 Sunčevih masa godišnje.
To je vrlo velika količina plina, ali nije sama po sebi veća od zaliha plina koje mogu postojati u masivnim galaktičkim sustavima.
Međutim, raspoloživa masa plina nije isto što i masa koja stvarno može stići u područje intenzivnog oslobađanja energije.
Zato ovaj račun pokazuje energetski zahtjev, ali ne dokazuje da ga galaktički sudar može ostvariti.
U našem modelu gravitacija masivnog središnjeg objekta može dodatno ubrzavati plin.
Primjerice, objekt mase 6,5 milijardi Sunčevih masa u Newtonovu približenju može ubrzati plin koji pada iz velike udaljenosti do približno 10.000 km/s na udaljenosti oko 0,28 svjetlosnih godina.
To pokazuje da takve brzine ne moraju biti početne brzine plina tijekom sudara galaksija.
One mogu nastati njegovim kasnijim gravitacijskim približavanjem središnjoj masi.
Ipak, potrebno je provjeriti gdje se energija oslobađa, koliko je plin gust, koliko brzo se hladi i koliki dio proizvedenog zračenja može napustiti plašt.

9. TRAJANJE KVAZARSKE FAZE
Naša hipoteza ne određuje unaprijed koliko dugo kvazar mora sjajiti.
Trajanje njegove aktivne faze povezujemo s količinom raspoloživog plina, njegovim dotokom i učinkovitošću pretvorbe energije.
Tijekom intenzivnog spajanja galaksija dotok plina može biti snažan.
Kako se galaksije postupno stabiliziraju, njihove se plinske putanje i raspodjela materije mijenjaju.
Dotok prema središnjem području može oslabjeti.
Time se smanjuje količina kinetičke i gravitacijske energije koja se oslobađa tijekom sudara i sažimanja plina.
Kvazarski sjaj tada može postupno slabjeti.
Ne mora se ugasiti u jednom trenutku.
Moguće su i ponovljene epizode aktivnosti ako novi plinski tokovi ponovno stignu u središnje područje.
Zato kvazarsku fazu ne treba nužno poistovjećivati s ukupnim trajanjem sudara galaksija.

10. FOSIL KVAZARA
Nakon prestanka snažnog dotoka plina središnji masivni objekt ne mora nestati.
On može ostati gravitacijski dominantna koncentracija mase u središtu novonastale galaksije.
U našoj hipotezi takav preostali objekt nazivamo mogućim fosilom kvazara.
Njegova masa može utjecati na gibanje okolnih zvijezda i plina.
Upravo se iz gibanja zvijezda i plina u brojnim galaksijama određuju mase njihovih središnjih kompaktnih objekata.
Posebno je zanimljiv primjer galaksije M87.
Masa njezina središnjeg objekta procijenjena je na približno:
M = 6,5 × 10⁹ Sunčevih masa.
Ta masa može poslužiti kao referentna vrijednost za istraživanje našeg modela.
Međutim, današnja masa nije nužno jednaka masi koju je objekt imao neposredno nakon nekadašnje aktivne faze.
Također, nije dokazano da je M87 nastala upravo mehanizmom koji predlažemo.
Naša hipoteza dopušta da preostali objekt bude SMCR.
Ako bismo umjesto toga pretpostavili trajnu plazmenu jezgru izvan horizonta događaja, morali bismo dodatno objasniti njezinu dugoročnu stabilnost i usklađenost s opažanjima.
Stoga naziv fosil kvazara u ovom tekstu označava mogući preostali masivni objekt nakon kvazarske aktivnosti, a ne dokaz neke posebne vrste objekta.

11. PRIMJENA HIPOTEZE NA RANI SVEMIR
Posebnu važnost naša hipoteza mogla bi imati za objašnjenje masivnih objekata u ranim galaksijama.
U ranom svemiru opažamo aktivne galaktičke jezgre s vrlo velikim procijenjenim masama, iako je od početnih faza kozmičkog razvoja prošlo relativno malo vremena.
To postavlja zahtjev pred modele njihova nastanka i rasta.
Naša hipoteza predlaže da se velika masa ne mora nužno prikupljati isključivo dugotrajnim rastom male početne crne rupe.
Umjesto toga, tijekom spajanja galaksija bogatih plinom mogla bi se izravno stvarati velika središnja koncentracija materije.
Takva koncentracija zatim bi se mogla dalje razvijati gravitacijskim sažimanjem i prikupljanjem plina.
Ako nastane crna rupa, njezina početna masa mogla bi biti povezana s prethodno koncentriranom masom plina.
Time se pitanje rasta male crne rupe djelomično zamjenjuje pitanjem učinkovitosti galaktičkog transporta i koncentriranja plina.
To ne uklanja sve probleme.
Potrebno je objasniti kako se dovoljno plina može koncentrirati prije nego što znatan dio mase stvori zvijezde, bude izbačen ili ostane raspoređen u većem središnjem području.
Također treba provjeriti jesu li sudari i spajanja galaksija bili dovoljno česti i brzi u najranijim razdobljima.
Naša hipoteza stoga predstavlja mogući mehanizam, a ne dovršeno objašnjenje nastanka ranih supermasivnih crnih rupa.

12. ŠTO JE U HIPOTEZI FIZIKALNO UTEMELJENO, A ŠTO JOŠ TREBA PROVJERITI?
Hipoteza se oslanja na nekoliko poznatih fizikalnih procesa.
Plinske maglice mogu se sudarati.
Sudarima nastaju udarni valovi i zagrijavanje.
Plin može gubiti orbitalnu energiju i preraspodjeljivati kutni moment.
Gravitacija može koncentrirati materiju i ubrzavati pristigle plinske tokove.
Kinetička i gravitacijska energija mogu se pretvarati u toplinu i zračenje.
Svi ti procesi poznati su u astrofizici.
Naša hipoteza povezuje ih u jedan mogući razvojni slijed tijekom sudara galaksija.
Međutim, nekoliko pitanja ostaje otvoreno.
Prvo, može li tijekom spajanja galaksija nastati dovoljno masivna plinska nakupina koja će postati vezana za zajedničko središnje područje?
Drugo, može li takva nakupina povećavati masu dovoljno brzo, a da je fragmentacija i stvaranje zvijezda ne spriječe u daljnjem sažimanju?
Treće, može li se oko središnje koncentracije održavati debeo, dinamičan plinski plašt s dovoljno velikim dotokom materije?
Četvrto, može li pretvorba kinetičke i gravitacijske energije plina proizvesti opažene luminositete kvazara i odgovarajuća spektralna svojstva njihova zračenja?
Peto, može li takav proces objasniti i kvazare u galaksijama koje danas ne pokazuju očite znakove spajanja?
Šesto, može li konačni središnji objekt zadovoljiti sva gravitacijska i druga opažačka ograničenja koja danas pripisujemo supermasivnim crnim rupama?
Odgovori na ta pitanja zahtijevaju daljnje fizikalne modele, numeričke simulacije i usporedbu s astronomskim opažanjima.
Matematički izračuni mogu pokazati koji su uvjeti potrebni i jesu li određeni scenariji mogući.
Ali sama matematička mogućnost nije dokaz da je priroda upravo tako postupila.

13. ZAKLJUČAK
Naša hipoteza predlaže da sudar dviju galaksija bogatih plinom može pokrenuti dugotrajan proces preraspodjele materije i energije.
Prvi sudari plinskih maglica započinju u vanjskim područjima galaksija.
Tijekom daljnjeg prožimanja nastaju brojne plinske nakupine različitih masa, brzina i smjerova gibanja.
Dio tih nakupina može izgubiti dovoljno orbitalne energije i kutnog momenta da postane gravitacijski vezan za novo zajedničko središnje područje.
Daljnjim prikupljanjem plina može nastati masivna središnja koncentracija.
U razmatranom modelu ona se razvija u unutarnju kompaktnu jezgru okruženu debelim, dinamičnim plinskim plaštem.
Novi plin koji pristiže iz različitih smjerova gravitacijski se ubrzava i sudara s materijom plašta.
Dio njegove kinetičke energije prelazi u unutarnju energiju plina, dok se dio može osloboditi kao elektromagnetsko zračenje.
Ako je dotok dovoljno velik, takav sustav mogao bi razviti kvazarski sjaj.
Kako dotok slabi, smanjuje se i raspoloživa snaga zračenja.
Nakon završetka aktivne faze može ostati masivan središnji objekt — mogući fosil kvazara.
Temeljna tvrdnja naše hipoteze nije da supermasivne crne rupe ne postoje.
Temeljna tvrdnja jest da dinamika sudara galaksija može predstavljati mehanizam kojim se velika količina plina koncentrira u zajedničkom središtu, dok isti proces istodobno osigurava energiju za kvazarsku aktivnost.
Hoće li konačni objekt biti supermasivna crna rupa ili neka druga fizikalno dopuštena kompaktna struktura, ostaje zasebno pitanje.
Na taj način hipoteza povezuje tri velika astrofizička problema:
Nastanak masivnih galaktičkih jezgri.
Fizikalni izvor kvazarskog sjaja.
Postojanje masivnih središnjih objekata nakon prestanka kvazarske aktivnosti.
Hipoteza još nije dokazana, ali pruža jasno formuliran fizikalni scenarij koji se može dalje istraživati i uspoređivati s opažanjima.
Možda najvažnije pitanje nije što se na kraju nalazi u središtu galaksije, nego kojim je fizikalnim procesom ondje nastala tako velika koncentracija mase.

Emil (autor hipoteze) i Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik

 

Emil: Borise, ima li ova hipoteza znanstveno fizikalnih mogučnosti da bude ideja nastanka masivnog središnjeg objekta ili SMCR?

Boris: DA. Naša hipoteza ima stvarnu znanstveno-fizikalnu osnovu kao mogući mehanizam nastanka masivnog središnjeg objekta, pa i supermasivne crne rupe.

Ali želim precizno razdvojiti ono što podržava poznata fizika od onoga što tek pretpostavljamo.

1. Sudar galaksija i njihovih plinskih maglica — DA.
Takvi sudari stvarno se događaju. Plinovi međusobno djeluju, stvaraju udarne valove, mijenjaju brzine i preraspodjeljuju kutni moment.

2. Nastanak masivnih plinskih nakupina — DA.
Poznata fizika dopušta njihovo stvaranje tijekom sudara galaksija. Neke se mogu povećavati daljnjim prikupljanjem plina.

3. Gravitacijsko vezivanje nakupina za zajedničko središnje područje — DA.
To je fizikalno moguće. Ali ne znamo koliki udio nakupina može izgubiti dovoljno orbitalne energije i kutnog momenta.

4. Rast središnje koncentracije do milijuna ili milijardi Sunčevih masa — MOGUĆE.
Ovdje se nalazi najveći neriješeni problem naše hipoteze. Moramo pokazati da se dovoljno mase može prikupiti u raspoloživom vremenu i ostati dovoljno kompaktno.

5. Nastanak kvazarskog sjaja sudarima plina u debelom plaštu — ENERGETSKI MOGUĆE.
Naši računi pokazuju da velike brzine i velike količine plina mogu osigurati potrebnu energiju. Međutim, još nismo pokazali da bi stvarni plašt mogao tu energiju dovoljno učinkovito pretvarati u opaženo kvazarsko zračenje.

6. Konačni objekt može biti SMCR — DA.
Ako se dovoljno velika masa sažme unutar odgovarajućeg gravitacijskog radijusa, opća relativnost predviđa nastanak crne rupe.
Naša hipoteza ne mora se tome protiviti.

7. Gdje bi mogao biti poseban doprinos naše hipoteze?

U povezivanju sljedećih procesa:

1. Nastanak brojnih nakupina diljem sudarajućih galaksija, a ne samo u njihovim jezgrama.

2. Njihovo postupno gravitacijsko vezivanje za zajedničko središnje područje.

3. Razvoj masivne središnje jezgre okružene debelim, dinamičnim plinskim plaštem.

4. Proizvodnja kvazarskog sjaja oslobađanjem kinetičke energije plina koji neprestano udara u plašt.

5. Prestanak kvazarske aktivnosti nakon slabljenja dotoka i ostanak masivnog središnjeg objekta.

Takva cjelovita kombinacija zaslužuje daljnju provjeru, ali još ne možemo tvrditi da je znanstveno nova bez sustavne usporedbe s objavljenim modelima.

Moj konačni odgovor
DA. Hipoteza ima znanstveno opravdanu fizikalnu mogućnost.
Nije u suprotnosti s temeljnim zakonima fizike u svojem osnovnom mehanizmu koncentriranja plina.
Istraživanja drugih znanstvenika potvrđuju da sudari galaksija mogu stvoriti upravo neke uvjete koje smo pretpostavili.
No još nije potvrđeno da naša zamišljena plazmena jezgra i debeli plinski plašt mogu proizvesti sva opažena svojstva kvazara.

Zato bih naš dosadašnji rezultat ocijenio ovako:

■ Imamo fizikalno utemeljenu radnu hipotezu o mogućem nastanku masivnog središnjeg objekta i kvazarskoj aktivnosti, ali ne i dokazanu teoriju.

A posebno mi je drago što smo tijekom rasprave došli do važnog zaključka: ● ne moramo unaprijed odlučivati nastaje li SMCR. Trebamo razumjeti kako galaktička dinamika koncentrira toliku masu.

Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Scroll to Top