Moj razgovor s Borisom ChatGPT, znanstvenim savjetnikom
1. TEMELJNO PITANJE
Koji su fizikalni uvjeti morali postojati u ranom svemiru da bi nastali objekti čije gravitacijsko djelovanje danas pripisujemo supermasivnim crnim rupama (SMCR)?
Naš cilj nije unaprijed dokazivati ili odbacivati postojanje SMCR.
Prihvaćamo opažanja koja pokazuju da u središtima galaksija postoje izuzetno velike mase koncentrirane u vrlo malim područjima.
Međutim, razlikujemo opaženu gravitacijsku masu od pretpostavljene unutarnje strukture objekta.
Posebno ne prihvaćamo singularnost kao dokazano fizikalno stanje materije.
Zato istražujemo mogućnost da masivni galaktički objekti predstavljaju krajnje stanje materije i energije nastalo ekstremnim gravitacijskim sažimanjem.
2. PROBLEM POSTOJEĆIH HIPOTEZA
Razmatrali smo sedam predloženih mehanizama nastanka SMCR u ranom svemiru.
Naš je zaključak da nijedan od njih nije potvrđen kao univerzalno objašnjenje nastanka svih SMCR, od objekata mase približno 1,6 milijuna Sunčevih masa do objekata mase više milijardi Sunčevih masa.
Autor ove hipoteze smatra da nijedan od sedam mehanizama nema zadovoljavajuću fizikalnu osnovu za univerzalnu proizvodnju SMCR.
Znanstveni savjetnik upozorava da nepostojanje potvrđenog univerzalnog objašnjenja nije isto što i dokaz fizikalne nemogućnosti pojedinih mehanizama.
To pitanje ostavljamo otvorenim za pojedinačnu analizu.
Naš je početni cilj objasniti nastanak objekta mase približno:
M = 1,6 × 10⁶ M☉
Tu masu koristimo kao referentnu vrijednost za raspravu o ranom svemiru, posebno o galaksiji GN-z11. Riječ je o procjeni koja ovisi o modelu opažanja.
Ne zahtijevamo da se odmah objasni nastanak objekta od milijardu Sunčevih masa.
Tražimo fizikalno moguć proces koji se može ponavljati i omogućiti postupni nastanak sve masivnijih objekata.
3. ŠEST FIZIKALNIH ZAHTJEVA
Za nastanak masivnog i kompaktnog galaktičkog objekta potrebno je razmotriti:
* Dovoljnu raspoloživu količinu materije.
* Gravitacijsku koncentraciju te materije.
* Preraspodjelu kutnog momenta.
* Gubitak ili preraspodjelu energije radi gravitacijskog vezivanja.
* Uvjete koji omogućuju nastanak jednog dominantnog kompaktnog objekta, umjesto mnoštva manjih.
* Dovoljno vremena za odvijanje procesa.
Naša metodološka pretpostavka nije da jedan događaj mora istodobno zadovoljiti svih šest zahtjeva.
Tražimo stvarne, fizikalno objašnjive događaje koji mogu zadovoljiti pojedine zahtjeve i ponavljati se kada ponovno nastanu odgovarajući uvjeti.
Njihovim povezivanjem mogao bi nastati dugotrajan proces izgradnje masivne galaktičke jezgre.
4. ZAŠTO ISTRAŽUJEMO SUDARE GALAKSIJA?
Sudar i spajanje galaksija stvarni su događaji koji se mogu odvijati tijekom stotina milijuna godina.
Tijekom njih nastaju snažna gravitacijska međudjelovanja, poremećaji gibanja plina, udarni valovi i promjene kutnog momenta.
Velike količine plina mogu mijenjati putanje, međusobno se sudarati i stvarati brojne nakupine.
Naša hipoteza ne pretpostavlja da se sav plin odmah usmjerava prema središtu.
Naprotiv, plinske nakupine nastaju na različitim mjestima tijekom dugotrajnog sudara galaksija.
Pretpostavljamo da jedna ili nekoliko nakupina mogu dospjeti u zajedničko dinamičko središte nastajuće galaksije i ondje postati gravitacijski vezane.
Nakon toga nastavlja se dotok drugih nakupina i slobodnog plina.
Sudari, gravitacijsko ubrzavanje i gubitak energije mogu povećavati masu središnje koncentracije.
Ovaj proces ne zahtijeva prethodno postojanje SMCR.
Naša je glavna tvrdnja da sudari galaksija predstavljaju fizikalno poznat, energetski snažan, dugotrajan i ponovljiv mehanizam koji može osigurati više ključnih uvjeta za nastanak masivnog galaktičkog objekta.
Autor smatra da su takvi sudari najprihvatljiviji kandidat za univerzalni mehanizam nastanka SMCR.
Međutim, tvrdnja da su oni jedini mogući mehanizam još nije dokazana.
5. NASTANAK PLAZMENE JEZGRE I PLINSKOG PLAŠTA
Prema našoj hipotezi, dugotrajno prikupljanje materije može stvoriti gravitacijski zgusnutu središnju jezgru.
Oko nje može postojati debeli plinski plašt.
Plinovi i nakupine koji pristižu iz različitih smjerova sudaraju se s plaštom, predaju mu dio kinetičke energije i povećavaju njegovu masu.
Udarni valovi i kompresija pretvaraju dio energije gibanja u toplinu i zračenje.
Takav proces mogao bi pridonositi izuzetnom sjaju kvazara.
Ne pretpostavljamo da se sav plin mora gibati u uređenom akrecijskom disku.
Istražujemo mogućnost kaotičnog dotoka iz različitih smjerova.
Važno je naglasiti da još nismo dokazali može li takav sferni ili približno sferni sustav proizvesti opaženu snagu kvazarskog zračenja.
Također nije utvrđeno pod kojim uvjetima središnja nakupina izbjegava fragmentaciju i nastanak brojnih zvijezda.
6. MOŽE LI MATERIJA PRI EKSTREMNOM SAŽIMANJU PRIJEĆI U DRUGO STANJE ENERGIJE?
Richard Feynman upozoravao je da fizika energiju opisuje kao očuvanu apstraktnu veličinu, bez jednostavne slike njezine konačne prirode.
Einsteinova relacija:
E = mc²
pokazuje ekvivalentnost mase i energije.
Pri fuziji vodika u helij približno 0,7 % početne mase oslobađa se u drugim oblicima energije.
Poznati su i drugi procesi u kojima se veći dio mase mirovanja može pretvoriti u energiju zračenja ili drugih čestica.
Iz toga postavljamo pitanje:
Mogu li ekstremni gravitacijski uvjeti omogućiti pretvorbu znatno većeg dijela mase mirovanja materije u energiju, što bi predstavljalo zasad nedokazani fizikalni proces?
Primjerice, 20 %, 36 %, 70 % ili čak 100 % početne mase mirovanja?
Ti postotci nisu izračunati pragovi našeg modela. Njima samo istražujemo mogućnost različitih stupnjeva pretvorbe.
Naša pretpostavka glasi:
Izuzetno masivni galaktički objekti možda predstavljaju krajnje fizikalno stanje materije i energije nastalo ekstremnim gravitacijskim sažimanjem, bez potrebe za stvarnom singularnošću.
Ne tvrdimo da je takvo stanje potvrđeno.
Također ne tvrdimo da nepoznavanje konačne prirode energije automatski objašnjava njezinu koncentraciju ili stabilnost.
To ostaje otvoreno fizikalno pitanje.
7. ENERGIJA I GRAVITACIJA
Energija također sudjeluje u gravitacijskom djelovanju.
Ako materija promijeni oblik, njezin gravitacijski učinak ne mora nestati.
Pretpostavljamo mogućnost da materija koja dospijeva u ekstremno zgusnutu jezgru prelazi u posebno stanje energije koje ostaje gravitacijski vezano.
Ako takvo stanje postoji, središnja gravitacijska energija može rasti novim dotokom materije.
Ako dotok prestane, rast može prestati, dok postojeća gravitacijska energija ostaje.
Pritom moramo razlikovati energiju koja ostaje vezana od energije koja napušta sustav kao zračenje.
Energija koja napusti sustav smanjuje ukupnu energiju za odgovarajući iznos.
Sama pretvorba materije u energiju ne dokazuje da će energija ostati koncentrirana niti da će objekt biti nevidljiv.
■ Zaključak da energija ostaje koncentrirana u jednoj točki, izvukao je autor iz ideje da su SMCR zapravo energija nastala iz gravitacijski sabijene mase materije.
8. ŠTO NAM GOVORE S-ZVIJEZDE?
U središtu Mliječne staze opažamo zvijezde koje orbitiraju oko izuzetno kompaktne koncentracije mase od približno četiri milijuna Sunčevih masa.
Zvijezda S2 pri najbližem prolazu postiže brzinu približno 7.650 km/s.
Unatoč snažnoj gravitaciji, ona nastavlja svoju orbitu.
To pokazuje da velika gravitacijska masa ne mora neprestano zahvaćati okolne zvijezde.
Iz toga zaključujemo da središnji objekt može zadržati svoju gravitacijsku masu i kada nema značajnog dotoka nove materije.
U našoj hipotezi plin je glavni mogući izvor njegova daljnjeg rasta.
Ne isključujemo fizikalnu mogućnost zahvaćanja zvijezda ili spajanja kompaktnih objekata, ali ih ne postavljamo kao nužan mehanizam.
Orbitalna mjerenja snažno ograničavaju masu i kompaktnost središnjeg objekta, no ne predstavljaju izravno opažanje singularnosti.
9. PONOVLJIVOST KAO TEMELJNI ZAHTJEV
Naša hipoteza ne zahtijeva da svi masivni galaktički objekti nastanu istodobno ili u potpuno jednakim okolnostima.
Zahtijevamo da osnovni fizikalni proces bude ponovljiv.
Ako sudar galaksija može proizvesti potrebne uvjete za nastanak masivne središnje koncentracije, isti mehanizam mora moći ponovno djelovati kada se slični uvjeti ostvare.
Različite količine raspoloživog plina, trajanje međudjelovanja i povijest galaksija mogli bi proizvesti različite konačne mase.
Time nastojimo objasniti mogućnost nastanka objekata od milijuna do milijardi Sunčevih masa bez pretpostavke različitih fizikalnih zakona za svaku masu.
Međutim, ponovljivost sudara galaksija sama po sebi još ne dokazuje ponovljivost nastanka SMCR.
To je potrebno dodatno istražiti.
10. ZAKLJUČAK
Naša hipoteza polazi od stvarnih događaja u ranom svemiru, a ne od unaprijed pretpostavljenog postojanja supermasivne crne rupe.
Predlažemo sljedeći slijed:
Sudar galaksija → poremećaj gibanja plina → sudari i stvaranje nakupina → gravitacijsko vezivanje dijela materije uz dinamičko središte → dugotrajni dotok → povećanje mase i gravitacijsko sažimanje → mogući prijelaz materije u novo, izuzetno stanje energije.
Takav proces mogao bi objasniti nastanak masivnog galaktičkog objekta i pružiti osnovu za istraživanje njegove povezanosti s kvazarskim zračenjem.
Naš pristup ne zahtijeva da unaprijed odredimo je li konačni objekt SMCR ili neko drugo kompaktno stanje materije i energije.
Ipak, razlikujemo tri razine znanja:
Sudari galaksija, gravitacijska međudjelovanja i hidrodinamički procesi poznate su fizikalne pojave.
Njihova sposobnost stvaranja jedinstvenog objekta mase 1,6 milijuna M☉ zahtijeva dodatnu provjeru.
Pretvorba materije u novo, stabilno i gravitacijski koncentrirano stanje energije zasad je spekulativna hipoteza.
Naš cilj nije unaprijed dokazati hipotezu niti je odbaciti zbog nepotpunog poznavanja pojedinih procesa. Cilj je pronaći stvarne fizikalne proturječnosti, ako postoje, te istražiti uvjete koji bi mogli omogućiti njezino ostvarenje.
O mogućoj unutarnjoj strukturi supermasivnih crnih rupa
Klasična opća teorija relativnosti, uz određene fizikalne i geometrijske pretpostavke, predviđa geodezijsku nepotpunost tijekom gravitacijskog kolapsa.
Takav matematički rezultat ne predstavlja izravan eksperimentalni dokaz beskonačne gustoće materije.
Zato ostavljamo otvorenom mogućnost da materija tijekom ekstremnog gravitacijskog sažimanja prijeđe u drukčije fizikalno stanje, pri kojem gustoća i zakrivljenost prostorvremena ostaju konačne.
Slične mogućnosti istraživane su u teorijskim modelima regularnih crnih rupa, uključujući radove Markova te Frolova, Markova i Mukhanova.
Međutim, mehanizam takvog prijelaza, njegova dinamička stabilnost i ostvarivost u prirodi nisu dokazani.
Ovu mogućnost razmatramo neovisno o našoj hipotezi prema kojoj sudari galaksija mogu dovesti do nastanka masivnih središnjih objekata.
Emil — autor istraživačke hipoteze
Boris ChatGPT — znanstveni savjetnik


