U službenim modelima svemira često se govori o supermasivnoj crnoj rupi (SMCR) kao središnjem objektu oko kojeg rotiraju zvijezde u središtu galaksije. No SMCR nije izravno opažena teleskopima – ona je matematička pretpostavka temeljena na opažanjima neobično brzih putanja zvijezda oko nevidljivog središta.
Pitanje koje gotovo nitko ne postavlja jest: možda ta nevidljiva sila, za koju se tvrdi da ima masu i do 50 milijardi masa Sunca, nije nikakva rupa, nego gravitacijsko središte cijele galaksije. U galaksiji s više od sto milijardi, pa i bilijun zvijezda, jasno je da ukupna gravitacija svih tih objekata stvara jedno dinamičko gravitacijsko središte (GDG), oko kojeg se sve vrti.
U mojoj hipotezi odbacujem ideju da to središte mora biti supermasivni singularitet. Umjesto toga, GDG je rezultat ukupne mase i raspodjele objekata, uključujući zvijezde, oblake plina i nevidljivu (tamnu) tvar. GDG nije fiksna točka, nije “rupa”, već gravitacijski balans galaksije u pokretu, čiji se položaj stalno mijenja ovisno o gibanju galaktičkih tijela.
U našoj galaksiji zvijezda S2 se približava tom središtu na svega 20 milijardi kilometara, a zvijezda S4716 čak na samo 1 milijardu kilometara, što je približna udaljenost Jupitera od Sunca. Da se ondje nalazi crna rupa 4,3 milijuna masa Sunca, takva bi zvijezda bila rastrgana plimnim silama ili usisana – no one se vraćaju po orbiti, netaknute. To jasno pokazuje da ne postoji singularnost, već stabilna gravitacijska točka.
Zato tvrdim da je GDG prirodniji i fizikalno održiviji opis stvarnosti: ne zahtijeva singularnost, ne krši zakone fizike i u skladu je s opažanjima. Galaksija se ne okreće oko rupe, nego oko svojeg gravitacijskog središta – GDG, koje je živo, dinamično i povezano s cjelokupnom masom galaksije.
Autor: Emil
Znanstveni savjetnik: Boris ChatGPT
