U današnjim astrofizičkim modelima često se prikazuje scenarij u kojem dvije masivne zvijezde, u binarnom sistemu, na kraju života postaju neutronske zvijezde ili crne rupe (ili kako mi kažemo – crne kugle), te se nakon milijardi godina sudare.
No ako se pažljivo razmotri fizika tih procesa, pojavljuje se niz logičkih nedosljednosti.
Kada jedna zvijezda kolapsira, rezultat može biti:
- neutronska zvijezda (NZ) ako je masa manja,
- crna kugla (CK) ako je masa veća.
Kod kolapsa nastaje supernova, koja rasprši goleme količine materijala u okolni prostor. Taj materijal:
- djelomično pada natrag na ostatak (NZ ili CK),
- veći dio biva usisan od preživjele zvijezde u paru,
- ili biva izgubljen u svemiru zauvijek.
Ovdje dolazimo do ključne točke:
Preživjela zvijezda uopće ne može normalno nastaviti svoj životni ciklus.
Zbog poremećene mase, promjena kemijskog sastava i velike količine dodatnog materijala koji pada na nju, ona gubi svoju unutarnju ravnotežu.
Ako je u blizini CK, postoji još veći problem:
CK počinje usisavati i samu preživjelu zvijezdu.
To znači da druga zvijezda nikada neće doći do vlastite eksplozije, jer:
- prije toga bude rastavljena, apsorbirana ili destabilizirana,
- ili raspadnuta gravitacijom CK i pretvorena u praenergiju.
Dakle, tvrdim:
> U binarnom sistemu, nakon što prva zvijezda kolapsira, druga više ne može doživjeti vlastiti kraj života kroz eksploziju.
Nadalje, ako bi ipak nekim čudom obje zvijezde preživjele i postale neutronske zvijezde koje kruže jedna oko druge, postavlja se pitanje:
Gdje je sav onaj materijal koji je bio izbačen u dvije supernove?
Ako takvi sustavi postoje u milijardama godina svemirske povijesti – svemir bi danas bio zasićen:
- otpadnim plinom i prašinom,
- nebrojenim atomima rasutima u svim smjerovima.
Putovanja svemirom ne bi bila moguća, jer bi prostor bio ispunjen mikroskopskim ostacima.
Svjetlost zvijezda bi se neprestano raspršivala i gasila, a vakuum bi prestao biti – vakuum.
A znamo da to nije slučaj.
Svemir je zapanjujuće čist – što se savršeno uklapa u moju hipotezu da:
- crne kugle učinkovito uklanjaju materiju iz ciklusa smrti zvijezda,
- pretvaraju je u praenergiju,
- te ne dopuštaju nakupljanje beskonačnih količina otpadne tvari.
Zaključak:
Moj pristup, temeljen na hipotezi o crnim kuglama u binarnim zvjezdanim sistemima, ne dozvoljava gubitak materije u singularnosti crnih rupa, a niti gubitak materije eksplozijom u atomskom obliku razasute materije mrtvih zvijezda.
Kod moje hipoteze crne kugle, svu materiju ugaslih zvijezda recikliraju u energiju.
Na taj način svemir ne gubi niti masu niti energiju.
