Zamislimo da materija može stvoriti gravitaciju koja tu istu materiju sabija do beskonačnosti, zar nije logično za očekivati da tu singularnost ta materija mora i održavati? Jer u suprotnom bi se, kod smanjenja gravitacijskog pritiska, ta materija mogla vraćati iz singularnosti. Ukoliko se, međutim, kod slabljenja gravitacije to vraćanje ne događa, onda to znači da singularnost nije beskonačno sabijanje materije već njezin fizički nestanak.
Tada izraz sabijanje do singularnosti nije adekvatan, nego ga treba zamijeniti izrazom sabijanje do nestanka materije. Na taj način bi se izbjegle sve dileme o tome što se stvarno događa s materijom u središtu ekstremno gustih objekata.
Valja naglasiti da su crne rupe, kakve danas opisuje standardna kozmologija, zapravo nedokazani fizikalni fenomeni koji nikada nisu izravno promatrani. U eksplozijama supernova nikada nije registriran potpuni nestanak materije. Upravo suprotno, u najnovijim snimkama već je u tri navrata zabilježeno kako se iz nepoznate točke širi mlaz u kojem, ili na čijem kraju, nastaju maglice u kojima blistaju mlade zvijezde.
Na internetu se može pronaći snimka, ili više njih, u kojima Stephen Hawking zajedno sa svoja dva suradnika pokušava izračunati karakteristike crne rupe. No kada se pokuša pratiti ta jednadžba s tisuću nepoznanica, do kraja koje se dolazi s rezultatom od “12 J” (džula), postaje jasno da se radi više o matematičkoj parodiji nego o fizikalno provjerljivom modelu.
U međuvremenu je Hawking preminuo, pa nažalost nije prisustvovao kasnijim prezentacijama pred novinarima koji su taj događaj pratili s iznenađujuće malo kritičkog promišljanja.
Znanstvena zajednica ima odgovornost da jasno razgraniči što je teorijska konstrukcija, a što je eksperimentalno potvrđeni fenomen. Singularnost, kao koncept, sve više postaje metafizički simbol neznanja nego stvarni entitet u fizici.
