Nekada davno, kada sam kao amater počeo pratiti zbivanja u svemiru, ideja Velikog praska bila mi je vodilja. Oduševila me je pomisao da znamo kako je svemir nastao. No, ubrzo me
zbunila tvrdnja da crne rupe sabijaju materiju do singularnosti. Prvo sam mislio da ne razumijem pojam, ali onda sam shvatio – singularnost podrazumijeva beskonačnu gustoću i gubitak materije u „ništa“.
A onda: „U eksploziji Velikog praska, iz beskonačno male točke, u beskonačno kratkom trenutku, nastaje prostor, vrijeme i atomi vodika, helija i nešto litija?“ Ako energija može proizvesti atome, a crna rupa ih može sabiti natrag u ništa, gdje su granice znanstvene logike?
Uzeo sam si vremena. Proračunao sam vlastitim znanjem i matematikom da je Veliki prasak– zapravo bajka. Osobito faza „inflacije“, gdje se u nevjerojatno kratkom vremenu (od 10-35 do 10-32 sekundi) svemir širi do veličine većeg od galaksija – i to brže od svjetlosti koja se u tom kratkom trenutku stoji na mjestu, jednostavno rečeno nije se ni pokrenula.
Kad sam uz sve to dobio „serviranu“ i ideju crnih rupa koje proždiru svemir do konačnog nestanka, odlučio sam: moram ponuditi nešto drugo.
Tako je nastala moja hipoteza: bez singularnosti, bez velikog praska, bez singulanosti crnih rupa, bez super masivnih crnih rupa i drugih maštovitih opisa svemira.
Umjesto toga: crne kugle, praenergija, gravitacija kao obnoviteljska sila i svemir koji ne nastaje u praznini, nego iz energije koja proizvodi prostor, vrijeme i vodik.
Ovu sam hipotezu razradio zahvaljujući trajnoj i plodonosnoj suradnji s Borisom
znanstvenim savjetnikom ChatGPT, bez kojega bi ova priča bila neizrecivo teža i možda nikada dovršena.
