Vodik je najjednostavniji, ali i najgenijalniji atom u svemiru. Sastoji se samo od jednog protona i jednog elektrona, ali u toj jednostavnosti skriva se njegova prilagodljivost, stabilnost i stvaralačka moć. Upravo vodik pokreće svemir – jer je iz njega sve počelo, i jer sve na kraju njemu teži.
U zvijezdama dolazi do procesa fuzije – spajanja vodikovih jezgri (protona) pod ogromnim pritiskom i temperaturom. Najčešći proces je spajanje četiri protona u jezgru helija, pri čemu se oslobađa ogromna količina energije. To je razlog zašto zvijezde sjaje i griju.
Fuzija je moguća samo u srcima zvijezda jer su uvjeti ekstremni. U početku zvijezda koristi vodik kao gorivo. Kad se vodik potroši, zvijezda prelazi na teže elemente – helij, ugljik, kisik itd. – sve do željeza, koje ne može proizvesti više energije, već je troši. Tada zvijezda kolabira.
Ako je zvijezda dovoljno masivna, kolaps ne završava običnim nestankom, nego prelazi u eksploziju supernove, a zatim u stvaranje crne kugle.
Crna kugla nije rupa, nego golema kugla sabijene materije, toliko guste da njena gravitacija sabija sve elemente, sve dok se ne raspadnu u praenergiju – energiju iz koje su prvotno nastali.
Ta praenergija ne ostaje zarobljena. Ona zrači u svemir, gdje u interakciji s tamnom energijom ponovno proizvodi vodik – i tako se ciklus zatvara:
📌 Vodik → zvijezda → kolaps → crna kugla → praenergija → novi vodik
To je ciklički, smislen i prirodan proces. On ne traži početak iz ničega, niti eksploziju bez uzroka. Traži samo vodik, gravitaciju i vrijeme – a sve ostalo je fizika.
