Vrijeme nije apsolutna vrijednost, već posljedica događaja u prostoru. Bez materije, kretanja i promjene, vrijeme ne bi imalo smisla. U tom kontekstu, ne možemo govoriti o jednom točnom početku vremena, jer vrijeme nastaje zajedno sa svemirskim procesima, i ovisi o mjestu promatrača unutar svemira.
Službena znanost određuje starost svemira kao 13,8 milijardi godina, temeljeći se na opažanju najudaljenijih galaksija i mikrovalnog pozadinskog zračenja (CMB). Međutim, ako se svemir širi, točka od koje se širi mogla bi biti bilo gdje – pa i izvan našeg vidljivog horizonta. Ako ne znamo gdje je bila ta početna točka, kako možemo točno odrediti koliko je vremena prošlo od nje?
Uz to, ako se prostor stalno proizvodi praenergijom, tada ni širenje nije ravnomjerno, niti ima samo jedno središte. To znači da se svemir može istovremeno širiti na više točaka, što potpuno pobija koncept univerzalne starosti.
Po mojoj hipotezi, svemir ne nastaje iz ničega i ne započinje “jednom zauvijek”. On prolazi kroz cikluse: stari svemiri preko crnih kugli proizvode praenergiju, koja obnavlja prostor, vrijeme i tvari u novim svemirima. To znači da svemir nema jedinstveni početak ni kraj, nego živi u ritmu stalne transformacije.
Pokušaj da se svemir “zamrzne” u jednoj brojci starosti nije znanstveni, nego matematičko-filozofski trik koji zanemaruje činjenicu da mi ne vidimo cijeli svemir, već samo njegov mali dio. A ako gledamo samo jedan dio, ne možemo donijeti zaključke o cjelini.
