Ne zna se kako nastaju supermasivne crne rupe (SMCR), iako se po službenoj klasifikaciji radi o objektima mase veće od 10 milijardi masa Sunca. Jedna od hipoteza navodi da nastaju spajanjem dviju galaksija, od kojih svaka ima vlastitu SMCR. No ta pretpostavka otvara niz pitanja.
U središtu galaksije Phoenix A, koja se nalazi u Phoenix klasteru, nalazi se jedna od najmasivnijih poznatih SMCR – navodno mase 100 milijardi masa Sunca. Ako je i ta SMCR nastala sudarom dviju galaksija koje su već imale svoje SMCR, postavlja se logično pitanje: kako su onda te prve SMCR nastale prije sudara? Odatle proizlazi potpuno nerealna ideja da se u svemiru stalno, kao na pokretnoj traci, događaju sudari bezbrojnih galaksija s unaprijed gotovim SMCR u središtu.
Još apsurdnije djeluje tvrdnja da se neke SMCR mogu izbaciti iz galaksije tijekom sudara čak triju galaksija, pa da takva SMCR “putuje” svemirom. Ako je SMCR doista objekt koji upravlja orbitama stotina milijardi zvijezda, kako bi mogla biti izbačena iz sustava i slobodno lutati prostorom? Njezina gravitacija bi odmah ponovno pokrenula akreciju i vezala okolnu materiju.
Osim toga, ako se svemir širi pod djelovanjem praenergije, kako galaksije uopće uspijevaju doći u kontakt i sudariti se? Prema toj logici, njihovo međusobno gravitacijsko privlačenje moralo je započeti još prije 13,8 milijardi godina, što je u izravnom sukobu s opaženim širenjem svemira.
Sve to ukazuje da SMCR možda i nisu ono što se tvrdi. Možda se u središtima galaksija ne nalaze stvarne supermasivne crne rupe, već se radi o galaktičkoj dinamičkoj gravitaciji (GDG) – zajedničkoj gravitacijskoj sili cijele galaksije u rotaciji. GDG objašnjava stabilnost orbita zvijezda, bez potrebe za fantomskom SMCR. I ono najvažnije – GDG ne mora nastati sudarom, jer nastaje prirodno iz mase galaksije.
