Za potrebe objašnjenja nastanka SMCR u ranom svemiru, donesene su znanstveno neutemeljive hipoteze koju su nazvali “izravni kolaps”. Golemi oblaci primordijalnog plina izravno su se urušili u crne rupe, bez da bi prethodno stvorili zvijezde. Sve to da bi našli način da objasne SMCR u doba kada svemir nije imao više od 750 milijuna godina. Nadaju se da će uz pomoć teleskopa James Webb otkriti specifičan trag svjetlosti, koji se pojavljuje u trenutku njihova nastanka i traje vrlo kratko, zato moraju biti strpljivi u njegovu otkrivanju.
Ovo me jako podsjeća na mikrovalno pozadinsko zračenje, koje je “dokazalo” Veliki prasak. Tada je hipoteza postala teorija Veliki prasak. Kao prvo, teorija Veliki prasak nema znanstveno prihvatljiva objašnjenja za nastanak atoma helija, litija i deuterija. Kao drugo, oblaci vodika kod urušavanja gravitacijskim tlakom stvaraju temperaturu od desetak milijuna kelvina, koliko je potrebno za fuziju vodika u helij. Nije moguće znanstveno zaobići ovaj proces.
Još je teže objasniti urušavanje oblaka vodika (pa i helija, kako tvrde ti znanstvenici), koji bi morao imati masu desetaka milijardi masa Sunca. A sve to da se “naučno” prikaže stvaranje SMCR. Trebalo bi samo razmotriti našu hipotezu, koja govori da svaka galaksija ima svoju dinamičku gravitaciju (GDG), koja je rezultanta svih zvijezda i ostale materije galaksije. Jačina GDG-a direktno je ovisna o masi galaksije. Tada ne bi došlo do zabune da u galaksiji Henize 2-10, SMCR proizvodi zvijezde, već bi to znanstveno pravilno pripisali običnoj crnoj kugli koja se nalazi blizu središta te male galaksije.
Treba pobijediti stara razmišljanja i prihvatiti nova koja imaju znanstveno lakša objašnjenja za događaje u svemiru. Sada je već svima poznato da svaka galaksija u središtu ima SMCR. Kada bi formiranje galaksija zavisilo od supermasivnih crnih rupa (SMCR), u svemiru bi bilo jako malo galaksija.
Uzmimo na primjer binarni sustav zvijezda, koji je u svemiru vrlo čest slučaj. Zajedno ih drži njihova gravitacija. Sada si razmislimo što stotine milijardi pa i više bilijuna zvijezda drži na okupu, u galaktičkoj rotaciji. Kada ne bi postojala gravitacija galaksije u dinamičkoj rotaciji, zvijezde bi se izgubile u svemiru. Uzmite kantu vode i okrećite se s kantom u ruci, vi ste gravitacijski centar te rotacije. Ako ispustite kantu, ona će nakratko odletjeti zbog gravitacije Zemlje. Kada bi to ponovili u svemiru, kanta bi nastavila pravocrtno beskonačno kretanje, jer na nju ne bi djelovala gravitacija Zemlje. Tako je i sa zvijezdama u galaksiji – njih u dinamičkoj rotaciji oko osi galaksije drži galaktička gravitacija (GDG).
