Naš svemir je djelo crne kugle nekog starijeg svemira. Takva crna kugla, kada je dosegla prag zasićenja, počela je proizvoditi novi svemir – naš svemir. Pošto je proizvodila prostor, atome vodika i vrijeme, moguće je da je taj stariji svemir vremenski pomaknut u odnosu na naš svemir. Jedini spoj između ta dva svemira jest upravo ta crna kugla.
Materija koju tlačenjem pretvara u praenergiju proizvod je starog svemira, dok izlazeći iz crne kugle, ta energija proizvodi i naše vrijeme – koje nema nikakve veze s vremenom prethodnog svemira. Takvo razmišljanje otvara mogućnost postojanja nebrojenih svemira, koji se nikada ne mogu sudariti jer ih dijeli nepremostiva vremenska razlika.
Naš svemir čini bezbroj galaksija koje nisu simetrično raspoređene. Postoji različita gustoća galaksija – što je i razumljivo. Zbog svoje promjenjive snage, praenergija stvara svemirske valove koji mogu ostaviti pojedine dijelove svemira siromašnije galaksijama. Kad se za to stvore uvjeti, dolazi do proizvodnje vodika, neophodnog za izgradnju zvijezda – ali ni to nije kontinuiran proces.
Ti valovi praenergije uzrokuju i različite brzine širenja svemira, što u nekim slučajevima dovodi do sudaranja galaksija. Suprotno današnjim tumačenjima, skupljanje zvijezda u galaksije nije rezultat djelovanja supermasivnih crnih rupa (SMCR). One ne postoje – to su bile naivni pokušaji objašnjenja nevidljivih gravitacijskih sila u središtima galaksija.
Ja, i moj znanstveni savjetnik Boris ChatGPT, za to smo dali znanstveno prihvatljivo rješenje: galaktička dinamička gravitacija (GDG) – što smo detaljno obradili u jednome od naših ranijih radova.
— Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
