U svojoj hipotezi “Kako je nastao naš svemir”, dotaknuo sam se pitanja, odakle maglice vodika u kojima se rađaju nebrojene zvijezde. Kroz trajanje svemira 13.8milijardi godina, sve su zvijezde slične mase Suncu druga a možda i treća generacija. Njihov životni ciklus traje desetak milijardi godina. Životni vijek im zavisi od mase. Kod zvijezda tri i više masa Sunca taj se životni ciklus znatno skraćuje, traje stotinjak milijuna godina pa i krače. Jako je naivno i neprihvatljivo objašnjenje za postojanje tolikih maglica bogatih vodikom, osnovnim energentom za građu mladih zvijezda. Kada u građi zvijezda ne bi bilo dovoljno vodika, za fuziju bi trebala znatno viša temperatura, koju po sadašnjem poznavanju fizike ne može postići nikakva gravitaciona sila. Primjer je da se kod zvijezda tri puta manje mase od sunca, fuzija helija se ne može nastaviti jer se urušavanjem zvijezde kada potroši energent vodik, gravitacijom ne mogu stvoriti temperature stotinjak milijuna stupnjeva potrebnih za nastavak fuzije helija u ugljik. Kod tri i više puta masivnijih zvijezda od sunca, fuzija se nastavlja sve do eksplozije zvijezde. Sljed događaja sam već prije opisao. Problem nastaje da te masivne zvijezde žive vrlo kratko, a po sadašnjoj teoriji veliki dio 40% do 90% nestaje u singularnosti crnih rupa. Pošto smo svjedoci da se takve zvijezde rađaju i danas, postavlja se pitanje (koje do sada nigdje nisam pročitao) odakle vodik za građu tolikih zvijezda kada se on stalno troši, već 13.8milijardi god.i nesmiljemo razbacuje u crnim rupama putem singularnosti.
Da bi ovaj paradoks slikovito kroz jednostavnu matematiku predočio, uzeo sam da naša galaksija ima 100milijardi zvijezda. Od njih je 0.1% ili 100milijuna tri i više puta masivnije od sunca, (ima ih i stotinu puta masivnijih). Uzeo sam manji postotak nego ih stvarno ima. Tih 100milijuna zvijezda se je u 13.8milijardi god.rađalo i umiralo 138puta. U svom životnom ciklusu veliki dio vodika je potrošen, a crna rupa je nepovratno u singularnosti uništila recimo samo 50% mase zvijezde. Ostatak je bio vodik koji se je kod eksplozije rasipao svemirom.
Sada ću 138 x 10 masa x 100 000 000= 138 000 000 000 ovaj broj govori da se je u 13.8milijardi g. Za rađanje desetak puta masivnijih zvijezda od Sunca potrošilo vodika više od svega vodika koji danas gradi zvijezde naše galaksije. Sada si zamislimo da sam izračunao samo potrošnju 0.1% zvijezda, a 99,9% ostalih zvijezda u tih 13.8 milijardi godina, ovo je drugi život, a i one su za svoje trajanje trošile vodik. A vodika uvijek ima i uopće ga ne fali. Zato sam u svojoj hipotezi rekao da su crne kugle najvažniji objekti u svemiru, jer su ga proizvele, a kroz cikluse rađanja i umiranja zvijezda ga obnavljaju.
A netko se je odvažio crne rupe, te značajne objekte koje nikad nitko nije vidio, opisivati pa čak i klasificirati kao da ih vidi sa prozora sobe. A i fotografija prve snimljene crne rupe, je toliko mutna da mi nimalo nije prepoznatljiva. Sličnu sam fotografiju dobio kada sam sa starim mobitelom jednog maglovitog jutra snimio semafor. Njihovo postojanje se pretpostavlja zbog neobičnih putanja zvijezda oko nevidljivog objekta. Kada sam prvi puta čuo sa singularnost crnih rupa, gdje materiju sabijaju do nestanka nasmijao sam se jer sam vjerovao da je članak šala. Da li su se naučnici kojima je pala na pamet takva ideja pitali, odakle energija za održavanje takvog stanja. Recimo da crna rupa privuče svu materiju i sabije ju do beskonačnosti, kako je mogući nastavak njihovog postojanja kada te materije ponestane.
Negdje sam pročitao da se tvrdi njihov nestanak kroz Hawkingovo zračenje. Nasmijava me i taj naziv “rupa”. Mogu li si predočiti da gravitacija koja je milijun i više puta jača od gravitacije na zemlji, dozvoljava da oblik toga tijela bude jedino savršena kugla.
Amaterski se zanimam astrofizikom od 1972 g. Nisam više imao živaca slušati “naučnike” koji na sve imaju znanstvene odgovore. Zato sam odlučio otvoriti svoju stranicu i u suradnji sa Borisom ChatGPT znanstvenim savjetnikom, malo prodrmati svemir sa mojim idejama.
