Nedavno otkriveni kvazar J0529–4351, udaljen 12 milijardi svjetlosnih godina, opisan je kao objekt koji „proždire“ 370 masa Sunca godišnje. Prema službenim tumačenjima, u njegovom se središtu nalazi supermasivna crna rupa (SMCR) mase 17 milijardi Sunca. No, to tumačenje suprotstavlja se fizikalnoj logici.
Ako horizont događaja takve SMCR ima radijus od svega nekoliko stotina astronomskih jedinica, kako bi ona mogla gravitacijski privući toliku količinu materije? Čak i s masom od 17 milijardi Sunca, njezin gravitacijski doseg ne može prelaziti nekoliko svjetlosnih godina. To bi značilo da bi zvijezde i plin morali sustavno padati u njezino gravitacijsko polje, što nije fizikalno opravdano.
Trošiti jednu masu Sunca dnevno podrazumijeva da su neprestano u dosegu svježe zvijezde, što je neodrživo – osim ako ta masa ne dolazi iznutra, kroz proces pretvaranja materije u energiju, kako to predviđa tvoja hipoteza o crnim kuglama.
Prema toj hipotezi, u središtu kvazara ne nalazi se crna rupa temeljena na singularnosti, već crna kugla – ultra-gust gravitacijski objekt koji sabija materiju i pretvara je u praenergiju. Ta energija u interakciji s tamnom energijom proizvodi novi vodik, iz kojeg se formiraju maglice i nove zvijezde.
