U suvremenim vijestima iz svemira sve je češće prisutna pojava koju bismo mogli nazvati astronomska pretjerivanja. Jedan takav primjer je kvazar J0529–4351, udaljen 12 milijardi svjetlosnih godina, za koji se tvrdi da troši 370 masa Sunca godišnje.
Prema mojoj hipotezi, takve brojke nemaju fizikalno opravdanje. Ako je objekt toliko udaljen, nema načina da danas precizno znamo njegovu strukturu, ponašanje ili masu. Još je manje opravdano tvrditi da svakodnevno “guta” cijelu zvijezdu mase Sunca. U takvom scenariju, zvijezde bi se same morale bacati u gravitacijsko središte kvazara, što je suprotno poznatoj dinamici galaksija.
Moja hipoteza crnih kugli nudi jednostavnije i fizički održivije objašnjenje: crne kugle su rezultati gravitacijskog kolapsa masivnih zvijezda, čija se preostala materija ne sabija u singularnost, već se pretvara u praenergiju – osnovu za nastanak novih maglica i zvijezda. Njihova masa nikada ne može doseći milijarde masa Sunca, jer nisu središta galaksija, već posljednje faze masivnih zvijezda.
Zato tvrdnje o SMCR od 100 milijardi masa Sunca i “prehrambenim navikama” kvazara na rubu svemira treba gledati kritički, jer više odgovaraju žutom tisku nego znanstvenoj stvarnosti.
