Mnogi radovi danas navode da se mase crnih rupa povećavaju „hranjenjem“ okolne materije, koju zatim „sabijaju do singularnosti“. U takvom modelu, međutim, nailazimo na niz nelogičnosti koje zdrav razum ne može prihvatiti:
1. Ako se materija sabije do singularnosti, gdje završava masa?
U fizici, singularnost je matematička idealizacija – točka beskonačne gustoće i nultog volumena.
Ako se sav sadržaj objekta „sabije“ u točku bez volumena, tada:
Nema prostora za definiranu masu.
Time nestaje pojam gravitacijske mase.
Sve što je ostalo, može biti samo energija – ali ne energija s volumenom, položajem i interakcijom.
2. Kako masa može rasti ako je „sve pojedeno“ nestalo u singularnosti?
Pojedena materija gubi svoju prostornu prisutnost i više ne sudjeluje u gravitacijskoj dinamici kao masa – barem ne u poznatoj fizici.
Time se gubi i smisao pojma „rasta mase crne rupe“.
✔ U mojoj hipotezi:
Crna kugla nikad ne sabija materiju do singularnosti.
Umjesto toga, gravitacijski tlak pretvara materiju u praenergiju – početnu energiju iz koje su nastali atomi.
Nema beskonačnosti. Nema nelogike.
Crna kugla prestaje rasti kad preradi sav „otpad“ – ostatke zvijezde.
Tada se postupno gasi, ostaje neutronska zvijezda, bijeli patuljak ili nešto srodno – ovisno o uvjetima.
Maglica vodika koja ostaje iza nje rezultat je interakcije praenergije i tamne energije, što obnavlja svemir.
🔍 Usporedba s Phoenix A:
U Phoenix A tvrde da crna rupa mase 100 milijardi Sunca ima horizont događaja od 2000 AJ.
U našoj galaksiji, najbliža zvijezda (S4716) približava se na samo 7 AJ i ne biva pojedena.
Po tim brojkama, Phoenix A bi „gutao“ zvijezde s 300× veće udaljenosti, a da to nitko ne vidi? To ne stoji.
