Ako prihvatimo da je Veliki prasak bio eksplozija, tada prestanak inflacije u vremenskom intervalu nakon 10⁻³² sekundi jednostavno nema nikakvo fizikalno uporište. Eksplozije ne staju zato što im se to „naređuje“, niti mijenjaju prirodu širenja u hodu. To bi značilo da svemir najprije eksplodira, potom „promisli“ što mu je činiti, te krene širenje pod utjecajem topline – i to topline koja je manja nego ona netom nakon 10⁻³² s! Takva tvrdnja više nalikuje dječjoj bajci nego znanstvenom modelu.
Osim toga, ako inflacija zaista traje između 10⁻³⁵ i 10⁻³² sekunde, tada se svemir u tom periodu širi brže od svjetlosti – ne samo brže, već brže od bilo koje moguće informacije ili uzročno-posljedičnog procesa. To širenje nije samo iznad svjetlosne brzine – ono je brže od same misli. Dok se prostor širi nevjerojatnim tempom, svjetlost se još nije pomaknula ni za radijus elektrona u atomu vodika.
No, tu ne staje paradoks. U periodu između 10⁻³² i 10⁻³¹ s svemir se, prema inflacijskim modelima, širi na 106 svjetlosnih godina, a do 10⁻²² sekunde već doseže 106 milijardi svjetlosnih godina. To znači da bi svemir u prvih djelić sekunde imao više prostora nego danas, iako još nije prošla ni jedna sekunda od početka „eksplozije“.
Zagovornici inflacije pokušavaju opisati kako je svemir tada „hlađenjem“ stvorio vodik, helij i deuterij – sve u samo tri minute. No, niti jedna fizikalna logika ne može objasniti kako se u tako golemoj, napuhanoj strukturi stvore protoni, neutroni i složeniji elementi – a da se istovremeno govori o „gustoj i vrućoj točki“!
Nakon tri minute imamo, po toj hipotezi, svemir ispunjen svim atomima vodika i helija – ali toliko razvučen da je u stvari gotovo prazan.
Takav opis postanka svemira nije logičan, nije fizički dosljedan, niti je mjerljiv. Inflacija ne objašnjava ništa, ali stvara niz dodatnih problema.
