U važećem astrofizičkom modelu, male zvijezde, čak i one koje su do tri puta manje mase od našeg Sunca, tijekom svog životnog ciklusa prolaze kroz mirniju evoluciju u usporedbi s masivnim zvijezdama. Kada potroše sav vodik u jezgri, njihova gravitacija uzrokuje kolaps jezgre, a vanjski slojevi se šire – nastaje crveni div.
No zbog njihove male mase, temperatura i tlak u jezgri tijekom ovog kolapsa nisu dovoljni za početak fuzije helija. Umjesto toga, jezgra se stabilizira kao degenerirana jezgra helija – odnosno, fuzija se zaustavlja, i zvijezda polako prelazi u bijelog patuljka sastavljenog uglavnom od helija.
U nekim slučajevima, ako je masa veća (ali još uvijek ispod granice Chandrasekharove granice od oko 1,4 mase Sunca), može se dogoditi kratka epizoda poznata kao heliova bljeskalica – gdje nakratko započne fuzija helija – no to je ograničeno i ne vodi daljnjem životnom vijeku. Nema uvjeta za fuziju težih elemenata.
Ove zvijezde ne proizvode elemente teže od helija, jer za to bi trebale postići temperature viših redova veličine (stotine milijuna Kelvina), što je moguće samo u masivnim zvijezdama.
U mojoj hipotezi o svemiru koji reciklira materiju putem crnih kugli i proizvodi vodik – ovaj prirodni kraj manjih zvijezda lijepo se uklapa u logiku: samo masivne zvijezde ulaze u faze koje mogu završiti urušavanjem, eksplozijom i stvaranjem crnih kugli, dok male zvijezde tiho odumiru, ostavljajući za sobom guste, ali neaktivne ostatke.
