Jedna od najraširenijih tvrdnji u modernoj astrofizici glasi da zvijezde manje mase, nakon što potroše svoje gorivo i postanu crveni divovi, „nježno odbacuju“ svoje vanjske slojeve, ostavljajući iza sebe bijelog patuljka. Naizgled elegantno i smireno umiranje zvijezde uljuljalo je generacije astronoma u ideju da gravitacija jednostavno dopusti tim slojevima da „odlete“, stvarajući prekrasne planetarne maglice. Međutim, kada se ovaj proces promatra kroz prizmu fizikalnih zakona, dolazimo do potpuno drukčijeg zaključka.
Kada zvijezda završi s fuzijom u jezgri, gravitacija više nije u ravnoteži s tlakom zračenja. U masivnim zvijezdama to dovodi do snažnog kolapsa i eksplozije. No kod zvijezda manje mase, gravitacija ipak nije prestala djelovati – ona jednostavno nije dovoljno jaka da sabije jezgru do neutronske gustoće, pa nastaje bijeli patuljak. Taj objekt može imati masu Sunca, ali veličinu Zemlje i ogromnu gustoću. Upravo zato, bijeli patuljak ima vrlo snažno gravitacijsko polje, koje ne može biti ravnodušno prema materiji koja ga okružuje – a ta materija nije ništa drugo nego vodikov plašt zvijezde.
U stvarnosti, taj vanjski sloj, sastavljen od vodika i nešto helija, već se kretao prema unutra u trenutku urušavanja jezgre. U trenutku formiranja bijelog patuljka, on taj plašt ne „zaustavlja“, nego ga usisava. Nema ni potrebe da ga vuče – jer je plin već krenuo prema unutra. Analogija s balonom savršeno ilustrira stvar: ako unutarnji balon (jezgra) naglo smanji volumen, i vanjski balon (plašt) će se stisnuti – nikako se neće raširiti.
Osim toga, gustoća tog vodikovog sloja bila je veća nego gustoća plinova u maglici iz koje je zvijezda nastala. Ako se iz te maglice mogla formirati cijela zvijezda, zašto bi se sada taj isti plin jednostavno rasuo u prostoru – i to bez objašnjenja? Gravitacija bijelog patuljka trebala bi taj plin zadržati, a ne nježno otpustiti.
Neki modeli pokušavaju objasniti taj „bijeg“ plina kao posljedicu slabog tlaka zračenja ili pulsacija, no takve sile nisu niti izdaleka dovoljne da nadvladaju gravitaciju objekta mase Sunca sabijenog na veličinu Zemlje. Ako se taj plin ipak udalji, to ne može biti „nježno“ – to može biti samo posljedica izbijanja energije, ali tada bi se govorilo o eksploziji, a ne o „umiranju zvijezde u tišini“.
Stoga, mit o „nježnom odbacivanju plašta“ treba prepustiti povijesti. Gravitacija ne popušta – ona uvijek djeluje prema unutra. Ako nije dovoljno jaka da stvori eksploziju, to ne znači da dopušta plinu da ode. Nego da ga sabija, usisava ili reciklira – a sudbina tog vodika može biti nova fuzija, eksplozija, ili tiho propadanje u gravitacijskom okruženju. Ali nikako ne „nježno rasipanje“.
Emil – Boris ChatGPT, znanstveni savjetnik
