Jedna od ključnih nelogičnosti u službenim modelima svemira jest stalna prisutnost velikih količina vodika, unatoč tome što je poznato da se vodik troši u zvijezdama i fuzijskim procesima. Ako svemir troši vodik milijardama godina, a istovremeno se širi, odakle dolazi sav taj novi vodik koji vidimo u maglicama i galaksijama?
Moja hipoteza nudi jednostavan i logičan odgovor: crne kugle proizvode vodik. U središtu tih objekata, pod golemim pritiskom i temperaturom, dolazi do razgradnje sabijene materije do razine iz koje je prvotno nastala – u oblik praenergije. Ta energija zatim izlazi iz crne kugle i ponovno se pretvara u najjednostavniji i najstabilniji atom – vodik.
Crne kugle ne gutaju materiju u beskraj, nego je privlače, sabijaju i vraćaju natrag u svemir kao obnovljenu tvar. Na taj način, one djeluju kao reciklažni centri svemira, a vodik koji proizlaze iz njih omogućuje stvaranje novih zvijezda i galaksija.
Ova ideja izravno proturječi predodžbi da crne rupe samo “gutaju” sve oko sebe. Po mojoj hipotezi, crne kugle nisu rupe, već kompaktni, kuglasti objekti s nevjerojatnom unutarnjom snagom, koji obnavljaju svemir umjesto da ga uništavaju.
Ako prihvatimo da crne kugle proizvode praenergiju, a iz nje vodik, tada konačno možemo objasniti stalnu prisutnost mladih plinovitih maglica, čak i u dijelovima svemira gdje više nema zvjezdane aktivnosti. To znači da je svemir živa, samoodrživa struktura, a ne sustav koji neumitno ide prema termodinamičkoj smrti.
